Pjesme Juana Ramóna Jiméneza

Kao lik unutar španjolsko-američke književnosti i poezije, Juan Ramón Jiménez pripada Generaciji 14 — ili Noucentismo —; međutim, zbog svoje estetike, moguće ga je skloniti pod modernizam. Istovremeno, on je pjesnik koji nadilazi literate svoga vremena, pa ga je zgodno proučavati izvan istih smjernica kojima se ispituju djela tog vremena.

Osim toga, Juan Ramón Jiménez bio je dio Generacije '27, označivši put za poetsku transformaciju i nametanje čiste poezije u Španjolskoj. Upravo u prvom desetljeću XNUMX. stoljeća autor ostvaruje prve suradnje kao pisac za časopise, objavljujući svoje prve knjige. Jiménez je dobio Nobelovu nagradu za književnost zahvaljujući skupini djela među kojima je i lirika u prozi Platero i ja.

Kratka biografija Juana Ramóna Jiméneza

Juan Ramón Jiménez rođen je 1881. u Mogueru, Huelva, Španjolska. Bio je španjolski pjesnik i pisac. U adolescenciji se preselio u Sevillu kako bi bio slikar; No, nešto kasnije zamijenio je štafelaj perom i potpuno se posvetio slovu.. Oko 1900. umire mu otac, a cijela mu je obitelj bila opterećena bankovnim dugovima. Ta je činjenica duboko obilježila autora, koji je morao biti primljen u psihijatrijsku kliniku radi liječenja depresije.

Upravo u ovo vrijeme knjige vole Platero i ja, gdje skuplja pjesme u prozi koje pripovijedaju o prošlim danima koje je proputovao u društvu svog vjernog magarca. Ostala djela koja pripadaju ovim godinama bila su Udaljeni vrtovi y Zvučna samoća. Slično tome, Juan Ramón je pisao ljubavne knjige, u kojima je prepričavao svoje dogodovštine s domaćim, strancima, slobodnim ženama, pa čak i časnim sestrama, aktivnost koja se ovjekovječila sve do njegova braka sa Zenobijom Camprubí.

Najbolje pjesme Juana Ramóna Jiméneza

"sretno stvorenje"

Pjevaj ideš, smij se uz vodu,

ideš zviždući kroz zrak, smijući se,

u okruglom plavom i zlatnom, srebrnom i zelenom,

rado proći i pregledati

među crvenim prvim pupoljcima travnja,

drugačiji oblik, snimaka

jednakosti svjetla, života, boja,

s nama, upaljene obale!

Kako ste sretni,

s kakvom vječnom sveopćom radošću!

Ti sretno prekidaš valovitost zraka,

suprotno mreškanju vode!

Zar ne moraš jesti ili spavati?

Je li cijelo proljeće tvoje mjesto?

Sve zeleno, sve plavo,

cvjetanje sve je tvoje?

Nema straha u slavi tvojoj;

tvoja sudbina je povratak, povratak, povratak,

u okruglom srebru i zelenom, plavom i zlatnom,

za vječnost nad vječnostima!

Pružaš nam ruku, u trenutku

mogućeg afiniteta, iznenadne ljubavi,

blistavog davanja;

i na tvoj topli dodir,

u ludoj vibraciji tijela i duše,

svijetlimo harmonijom,

zaboravljamo, novo, isto,

Zablistamo, na tren, sretni u zlatu.

Čini se da ćemo biti

trajnice poput tebe

da ćemo letjeti s mora u planine,

da ćemo skočiti s neba u more,

da se vraćamo, nazad, nazad

za vječnost nad vječnostima!

I pjevamo, smijemo se kroz zrak,

kroz vodu se smijemo i zviždimo!

Ali ne morate zaboraviti

ti si stalna slučajna prisutnost,

ti si sretno stvorenje

samo čarobno biće, biće bez sjene,

onaj obožavan zbog topline i milosti,

slobodan, opojni lopov,

to, u okruglom plavom i zlatnom, srebrnom i zelenom,

ideš se smijati, zviždeći kroz zrak,

kroz vodu pjevajući ideš, smijući se!

"mojoj duši"

Granu uvijek imate pripremljenu

za poštenu ružu; budni ste

uvijek, toplo uho na vratima

od vašeg tijela do neočekivane strijele.

Val ne dolazi ni iz čega,

koja ne oduzima tvojoj otvorenoj sjeni

svjetlo bolje. Noću si budan

u tvojoj zvijezdi, do besanog života.

Neizbrisiv znak koji stavljate na stvari.

zatim, pretvorena slava vrhova,

oživjet ćeš u svemu što zapečatiš.

Tvoja ruža bit će norma ruža;

vaš sluh, sklada; od požara

vaše razmišljanje; tvoje bdijenje, zvijezda.

 "Aktovi"

Sivi mjesec je rođen, a Beethoven je plakao,

pod bijelom rukom, na njenom klaviru...

U sobi bez svjetla, ona, igrajući se,

mjesečeva brineta, bila je tri puta lijepa.

Oboje smo raskrvarili cvijeće

srca, i kad bismo plakali a da se nismo vidjeli...

Svaka nota zapalila je ljubavnu ranu...

"...Slatki klavir nas je pokušavao razumjeti."

Uz balkon otvoren zvjezdanim maglama,

Tužan vjetar dolazio je iz nevidljivih svjetova...

Pitala me o nepoznatim stvarima

a ja sam mu odgovarala na nemoguće stvari...

"ja nisam ja"

Ja nisam ja.

Ja sam ovo

koja ide uz mene, a da to ne vidim,

da ću ponekad vidjeti

i da ponekad zaboravim.

Onaj koji šuti, spokojan, kad govorim,

onaj koji oprašta, slatki, kad mrzim,

onaj koji hoda tamo gdje mene nema,

onaj koji će ostati stajati kad umrem.

"Transparentnost, Bože, transparentnost"

Bože dolaska, osjećam te u svojim rukama,

ovdje si se sa mnom zapleo, u lijepoj borbi

ljubavi, isto

nego vatra svojim zrakom.

Ti nisi moj otkupitelj, niti si mi uzor,

Ni moj otac, ni moj sin, ni moj brat;

jednaki ste i jedan, različiti ste i sve;

ti si bog postignute ljepote,

moja svijest o lijepom.

Nemam što čistiti.

Sve moje zapreke

To je samo temelj za ovo danas

u kojoj te, napokon, želim;

jer ti si već uz mene

u mojoj električnoj zoni,

kao što je u ljubavi, puna ljubav.

Ti, esencija, si svijest; moja savjest

i ono drugih, ono svih

s najvišim oblikom svijesti;

da je suština najviše,

je najveći mogući oblik,

a tvoja bit je u meni, kao moj oblik.

Svi moji kalupi, napunjeni

bili su od vas; ali ti sada

nemaš kalupa, bez kalupa si; ti si milost

koja ne priznaje podršku,

koja ne priznaje koronu,

koji kruni i održava bestežinski.

Vi ste besplatna milost

slava naklonosti, vječna simpatija,

radost trema, svjetiljka

od clarivera, dno ljubavi,

horizont koji ništa ne oduzima;

transparentnost, Božja transparentnost,

onaj napokon, Bog sada sam u jednom mom,

u svijetu koji sam stvorio za vas i za vas

"Krajnje putovanje"

… I ja ću otići. I ptice će ostati

pjevanje;

i ostat će moj vrt sa svojim zelenim stablom,

i sa svojim bijelim bunarom.

Svako poslijepodne, nebo će biti plavo i spokojno;

i svirat će, kao i danas popodne,

zvona zvonika.

Oni koji su me voljeli umrijet će;

i grad će svake godine postajati nov;

i u tom kutu moga cvjetnog i okrečenog vrta,

moj će duh pogriješiti nostalgično...

I ja ću ići; A ja ću biti sam, beskućnik, bez drveća

zeleno, nema bijelog bunara,

nema plavog i mirnog neba ...

A ptice će ostati, pjevajući.