Juan Ramón Jiménez rođen na 23 prosinca 1881, već gotovo 24., u Mogueru (Huelva), i on je jedan od velikih španjolskih pjesnika svih vremena. Njegovo najpoznatije djelo je Platero i ja, čiji je uspjeh već zasjenio sve ostalo što je napisao. Danas Sjećam se njegove figure s 5 pjesama onkraj malog magarca.
Juan Ramón Jiménez
Pisati je počeo u adolescenciji a kasnije je napustio studij prava da bi se u potpunosti posvetio poeziji. On je upoznao i protrljao ramena s najutjecajnijim književnicima svoga doba, kao što su Rubén Darío, Valle-Inclán, Unamuno, braća Machado, José Ortega y Gasset ili Pío Baroja i Azorín, između ostalih.
Prošao svoje mladež između Moguer, Sevilla, Francuska i Madrid, što mu je omogućilo solidan trening. Počeo je objavljivati pod utjecajem uglavnom Bécquer i Espronceda. Njegove prve knjige bile su: Nimfeje, ljubičaste duše, rime, Tužne arije, Daleki vrtovi y Pastorala.
U Mogueru je napisao Platero i ja, što je bilo neposredni uspjeh i brzo je preveden na 30 jezika. I to već u listopadu 1956 dali su mu Nobelova nagrada za književnost.
5 pjesama
Neću se vratiti
Neću se vratiti
Neću se vratiti. I noć
toplo, spokojno i tiho,
svijet će spavati, do zraka
svog usamljenog mjeseca.
Moje tijelo neće biti tamo
i kroz otvoreni prozor
ući će hladni vjetrić,
tražeći moju dušu.
Ne znam hoće li me netko čekati
moje duge dvostruke odsutnosti,
ili tko mi poljubi sjećanje,
između milovanja i suza.
Ali bit će zvijezda i cvijeća
i uzdahe i nade,
i ljubav u avenijama,
u sjeni grana.
I taj klavir će zvučati
kao u ovoj mirnoj noći,
i neće biti nikoga da sluša
zamišljen, na mom prozoru.
***
Druga atmosfera
I na krovovima
crne zastave
presjekli su letove
protiv kraljevskog neba,
žuto i zeleno
impozantnog sunca.
Vrištala sam ludo
snovi očima
(crne zastave
na krovovima).
Gole žene
podigli su mjesec.
Između bogatog zalaska sunca
i čarobni istok,
oštra lopatica,
okrenuo moju dušu.
I na krovovima
crni transparenti.
***
Kupidon
Ljubavi, kako to miriše? Čini se, kad volite,
da cijeli svijet ima glasine o proljeću.
Suho se lišće okreće, a grane snijegom,
a još je vruć i mlad, miriše na vječnu ružu.
Gdje god otvori nevidljive vijence,
sva su njegova podrijetla lirska -smijeh ili tuga-,
žena njegovom poljupcu poprima čarobno značenje
koja se, kao i na stazama, neprestano obnavlja ...
Glazba s idealnih koncerata dolazi u dušu,
riječi laganog povjetarca među šumarcima;
uzdiši i plači, i uzdiši i plači
odlaze poput romantične svježine medonoša ...
***
ruke
O ruke natovarene ružama! Oni su čistiji
tvoje ruke od ruža. I između bijelih plahti
isto kao što se pojavljuju komadi zvijezda,
nego krila leptira u zoru, nego iskrene svile.
Jesu li pali s mjeseca? Jesu li svirali
u nebesko proljeće? Jesu li iz duše?
... Imaju nejasan sjaj onostranih ljiljana;
zasljepljuju ono što sanjaju, osvježavaju ono što pjevaju.
Čelo mi je vedro, poput popodnevnog neba,
kad i ti poput ruku hodaš među njegovim oblacima;
ako ih poljubim, žar ljubičastu na ustima
blijedi od svoje vodeno-kamene bjeline.
Vaše ruke između snova! Prolaze, golubovi
bijele vatre, za moje loše noćne more,
i u zoru me otvaraju, kao što su svjetlost tebe,
mekana bistrina srebrnog orijenta.
***
sanjati
Visoka i nježna slika utjehe,
zora mojih mora tuge,
lis mira s mirisima čistoće,
Božanska nagrada mog dugog dvoboja!
Poput stabljike nebeskog cvijeta,
vaša visost izgubila se u svojoj ljepoti ...
Kad si okrenuo glavu prema meni,
Mislio sam da me podižu s ovog tla.
Sada, u čednoj zori tvojih ruku,
zaklonjena na tvoja prozirna prsa,
Kako su mi jasni moji zatvori!
Kako mi je srce puklo
hvala bolu, gorući poljubac
da vi, nasmiješeni, to sastavite!
Iako gotovo uvijek odobravamo objavljivanje pjesama Juana Ramóna Jimeneza, ne bi bilo loše da je iz poštovanja zatražio odobrenje za to budući da je pjesnikovo djelo zaštićeno Zakonom o intelektualnom vlasništvu.
pozdravi