Fotografija: Juanjo Braulio, Twitter profil.
Juanjo Braulio Iz Valencije je od 72. i radi kao novinar. Godine 2015. objavio je svoj prvi roman pod naslovom El silencio del quagmire s kojim je bio vrlo uspješan i koji je nedavno prilagođen kino. Njegov drugi roman izašao je 2017. i jest Prljav i zao. U ovome intervju Govori nam o njima i još mnogo toga. Zaista cijenim vaše posvećeno vrijeme i ljubaznost.
Juanjo Braulio — Intervju
- ACTUALIDAD LITERATURA: Vašim prvim romanom, El silencio del quagmire, vrlo uspješno ste debitirali 2015. i snimljen je film, a drugi je Prljav i zao. Jeste li očekivali dobar prijem u književnom svijetu?
SRPANJ BRAULIO: Lagao bih kad bih rekao da. Evidentno je da se piše da bi se čitalo i da tako nešto provodi najveći mogući broj ljudi. Međutim, odgovor kritike i javnosti nadmašio je svako očekivanje o kojoj sam razmišljao. El silencio del quagmire Bio je to, uz moj prvi roman, izazov koji sam si postavila hoću li uspjeti jer sam tada više od dvadeset godina pisala u medijima, ali Nikada nisam prihvatio izazov ove veličine zato što je pisanje vijesti, izvješća ili intervjua sasvim drugačije od romana koji zahtijeva ne samo druge kodove, već i druge načine.
- AL: Možete li se sjetiti nekog od svojih prvih čitanja? A prva priča koju si napisao?
JB: Ja sam proždrljivi čitač od svoje šeste godine, tako da mi je vrlo teško zapamtiti prvo čitanje. Međutim, moja majka se sjeća da mi je, kad sam imao nekih sedam ili osam godina, u ruke palo maloljetničko izdanje Ilijada y Odiseja da je za čitatelje starije od mene i da sam poslao za vikend. Budući da nisu mislili da sam razumio priču, dali su mi mali test i bili su prilično iznenađeni kada su otkrili da jesam.
oko moja prva priča fikcija, imam jednu anegdotu iz vremena kad sam imao dvanaest godina i moj profesor jezika i književnosti — Isabel de Ancos prema kojoj gajim puno ljubavi i zahvalnosti — poslala je besplatni esej na temu. Napisao sam priču od duhova da je po svom mišljenju mislio da ga je odnekud prepisao. Zbog toga me natjerao da napišem još jednu za vrijeme nastave, a kad ju je pročitao, rekao mi je: — Bit ćeš spisateljica. Trebalo mi je trideset godina da ga poslušam, ali jesam.
- AL: Glavni pisac? Možete odabrati više od jednog i iz svih razdoblja.
JB: Težak izbor. Borges je rekao da se drugi mogu pohvaliti knjigama koje su oni napisali, a on onima koje je pročitao, a ja mislim potpuno isto. Popis bi bio beskonačan, ali među najdražima izdvojio bih Robert Graves, Umberto Eco, Mario Vargas Llosa, Javier Cercas, Margarite Yourcenar, Manuel Vazquez Montalban...
- AL: Kojeg biste lika u knjizi voljeli upoznati i stvoriti?
JB: Pa, nastavljajući s popisom iz prethodnog pitanja, fra William od Baskervillea de Ime ruže; s Urania de Partija jarca; prema Rafael Sanchez Mazas de Vojnici Salamine; prema Adriano de Sjećanja na Hadrijana ili Pepe Carvalho de tetoviranje. Na primjer.
- AL: Neka manija ili posebna navika pri pisanju ili čitanju?
JB: Zapravo ne. Nakon godina u redakcijama komunikacijskih medija koji nisu posebno tiho mjesto za pisanje, Navikao sam se izolirati gotovo svugdje. A isto mi se događa kad čitam, pa, osim pod vodom, mislim da mogu i jedno i drugo svugdje.
- AL: A vaše omiljeno mjesto i vrijeme za to?
JB: Uglavnom. isto. Osim što sam spisateljica, još sam i novinarka, pa je vrijeme koje mogu posvetiti književnosti ograničeno, pa sam se i navikla iskoristiti slobodno vrijeme za to.
- AL: Postoje li drugi žanrovi koji vam se sviđaju?
JB: Da, ja sam obožavatelj knjiga Povijest i političke eseje.
- AL: Što sad čitaš? A pisanje?
JB: Uvijek čitam dvije ili tri knjige odjednom. trenutno sam sa Bez dušeod Sebastian Roa e priče o Rimu, Enrica Gonzaleza. Što se tiče onoga što pišem, imam u rukama prilično velik projekt Trenutno ne mogu ništa reći o tome.
- AL: Što mislite o izdavačkoj sceni?
JB: Pa, kao i uvijek. S lošim zdravljem željeza jer Španjolska je zemlja koja ne čita u usporedbi s ostatkom civiliziranog svijeta.
- AL: Je li vam trenutak krize koji doživljavamo težak ili ćete moći zadržati nešto pozitivno za buduće priče?
JB: Sve utječe. Mi pisci nismo bića koja žive u kavezima od bjelokosti nesvjesna onoga što ih okružuje. Također, u mom slučaju, moj status novinara čini me trenutnim narkomanom s kojim, nužno, sve to utječe na moje priče. Međutim, ono što će se konačno pojaviti u romanu ili priči je nešto što ne mogu predvidjeti.