pesme majci

Gotovo svi su u nekom trenutku pisali ili posvetili pjesme majci, od velikih autora do običnih ljudi koji nikada nisu pomislili da se formalno posvete poeziji. I nije neuobičajeno da se to dogodi, jer je riječ o biću koje daje život, kojem dugujemo stanovništvo svijeta, o veličanstvenoj kapiji kroz koju čovječanstvo stiže u ove krajeve, nedvosmislenom sinonimu nježnosti i ljubavi.

To je "majka", dakle, nepresušna poetska tema, beskonačan izvor inspiracije za bezbroj stihova. Od sada, bogat zbornik pjesama majci koje su napisali autori stasa Urugvajca Maria Benedettija, Čileanke Gabriele Mistral, Amerikanca Edgara Allana Poea, Peruanaca César Vallejo i Julio Heredia, Kubanca José Martíja i Venecuelanca Angel Marino Ramirez.

“Majka sada”, urugvajskog pjesnika Maria Benedettija

prije dvanaest godina

kada sam morao da idem

Ostavio sam majku pored njenog prozora

gledajući u aveniju

sada dobijam nazad

samo sa razlikom štapa

za dvanaest godina

pred njegovim prozorom neke stvari

parade i racije

studentski prekidi

gužve

bijesne šake

i gas od suza

provokacija

shots away

službene proslave

tajne zastave

živ oporavljen

nakon dvanaest godina

moja majka je i dalje na svom prozoru

gledajući u aveniju

Ili je možda ne gleda

samo pregledaj svoju unutrašnjost

Ne znam da li krajičkom oka ili iz vedra neba

čak ni ne trepnuvši

sepia stranice opsesija

sa očuhom koji ga je napravio

ispraviti nokte i nokte

ili sa mojom bakom Francuskinjom

koji je destilirao uroke

ili sa svojim nedruštvenim bratom

koji nikada nije želeo da radi

toliko obilaznica zamišljam

kada je bila menadžer u radnji

kada je pravio dečiju odeću

i neke obojene zečeve

da su ga svi hvalili

moj bolesni brat ili ja sa tifusom

moj dobri i poraženi otac

za tri ili četiri laži

ali nasmejana i vedra

kada su izvor bili njoki

ona provjerava svoju unutrašnjost

osamdeset sedam godina sive

nastavite da razmišljate ometeno

i neki naglasak nježnosti

izmakla je kao nit

ne pogađaš svoju iglu

kao da je hteo da je razume

kad je vidim istu kao i prije

gubeći aveniju

ali u ovom trenutku šta drugo

To mogu da je zabavim

sa istinitim ili izmišljenim pričama

kupi mu novi tv

ili mu daj štap.

“Caricia”, čileanske pjesnikinje Gabriele Mistral

Majko, majko, poljubi me

ali ljubim te više

i roj mojih poljubaca

ne dam ti ni da pogledas...

Ako pčela uđe u ljiljan,

ne osećate da treperi.

kada sakriješ svog sina

Ne čuješ ga ni kako diše...

Gledam te, gledam te

a da se ne umorim od gledanja,

i kakvog slatkog dečaka vidim

tvojim ocima izgleda...

Ribnjak kopira sve

šta gledate;

ali ti imaš devojke

tvoj sin i ništa drugo.

oči koje si mi dao

Moram ih potrošiti

da te pratim kroz doline,

uz nebo i uz more...

“LXV”, peruanskog pjesnika César Vallejo

Majko, sutra idem u Santiago,

da se smočim u tvom blagoslovu i u tvojim suzama.

Slažem se sa svojim razočaranjima i ružičastom

rana mojih lažnih trajina.

Tvoj luk čuda će me čekati,

tonzurirane kolone vaših želja

da se život završava. Dvorište će me čekati

koridor ispod sa svojim tondos i repulgos

partying. Moja stolica će me čekati, ajo

taj dobar komad dinastičara

koža, da nema više gunđanja do zadnjice

pra-praunuke, od povodca do vijuga.

Prebirem kroz svoju najčistiju naklonost.

Izbacujem se zar ne čuješ da sonda dahće?

zar ne čuješ pogađanje mete?

Hvatam tvoju formulu ljubavi

za sve rupe na ovom podu.

Oh da su neizgovoreni flajeri položeni

za sve najudaljenije trake,

za sve najrazličitije sastanke.

Dakle, mrtav besmrtan. Dakle.

Pod duplim lukovima tvoje krvi, gde

moraš ići tako na prstima, da čak i moj otac

ići tamo,

ponizio se na manje od polovine ljudi,

dok ne budeš prvi mali kojeg si imao.

Dakle, mrtav besmrtan.

Između kolonade tvojih kostiju

koja ne može pasti ni plakati,

a na čiju stranu se čak ni sudbina nije mogla umiješati

ni jednog njegovog prsta.

Dakle, mrtav besmrtan.

A) Da.

Mojoj majci, američkog pjesnika Edgara Allana Poea

Jer verujem da na nebesima, iznad,

anđeli koji šapuću jedni drugima

Ne nalaze među svojim riječima ljubavi

nijedna tako odana kao "Majka",

oduvek ti Dao sam to ime,

ti koja si mi više od majke

a ti ispunjavaš moje srce, gde smrt

oslobodio te dušu Virdžinije.

Moja rođena majka, koja je umrla vrlo brzo

Nije bilo ništa osim moje majke, ali tebe

ti si majka koju sam voleo,

i tako si draži od tog,

baš kao, beskonačno, moja žena

voleo svoju dušu više od sebe.

"Moja majka je otišla u raj", venecuelanskog pesnika Anhela Marina Ramireza

moja majka je otišla u raj

sa ocem na leđima,

pjevajući svoju zvijezdu molitvu

i ponosna na svoju magičnu lampu.

Tri stvari su vodile njegov život;

tvrdnja o vjeri je jedna,

pomiješajte kukuruz sa vodom; drugo,

podignite svoju porodicu, drugog.

Moja majka je otišla u raj

Nije otišla sama, ponela je svoju molitvu sa sobom,

otišla je okružena mnogim misterijama,

njegovih litanija grubog glasa,

njegovih priča o vrelom Budare,

njegove tjeskobne vreve hramova

i njegovo pogrešno razumevanje smrti.

Sećanje ne zamenjuje život,

ali popunjava prazninu.

Moja majka je otišla u raj

ne pitajući ništa,

a da se ni sa kim ne pozdravim,

bez zatvaranja brave,

bez njegovog energičnog izraza,

bez tegle njegovog teškog djetinjstva,

bez putanje vode.

Moja majka je otišla u raj

i moj očaj je da je se setim.

Ostaje mi proizvoljna slika

da ću isklesati pisanje o njoj.

Uoči stiha, tu će biti.

U težini problema, on će biti tu.

U radosti trijumfa, to će biti.

U suštini odluke, to će biti.

U zamišljenoj orbiti njegovih unuka, on će biti tamo.

I kada pogledam moćnu nebesku lampu,

tamo će biti.

„Pesma koja je Elena“, peruanskog pesnika Hulija Heredija

Julio Heredia

Bila je to crnka.

Nakon Adrianinog odlaska, imao je

za svu rodbinu u gradu.

Onda je izrastao kao ljiljani

del campo

dok uzima knjigu

prvo od metafora

Postepeno vrijeme koje ju je dovelo

kod atrijuma Barranca i Magdaleninog mora.

Uoči je bila rodom iz jedne ulice

čiji znak više ne ostaje i do danas će zbuniti

njegove oči u noći u La Perli,

iz te luke Callao.

Kada će pubertet biti obučen staromodan

i njihova djela i njihovi dani pokazuju njihove suze.

Ali oni koji su to čuli javiće

Obriši osmeh sa suza, to će reći

utjelovljuje dinamiku palmi

ljulja se morem

Elena je razlog za taj kompliment.

Gumena lutka i pomoć u igri na početku

fetiš dama iz zamka,

da je za takve morao pristati na rulet

da je odlučila: iz voćnjaka San Miguela

u kolibe Raquel i njenog kidnapera.

Pratite liniju slamova, kružite oko grada.

Sada je ona ta koja štiti sudbinu lude žene.

Bježi od nespretnosti, od letargije, od otmičara.

I juri tragove koje je ostavio voz

je stigao tamo gde je dobri starac od sunca

trske i ćerpiča koji su utihnuli.

Ona, vatra u naramenicama kampera.

Proučite prvo i posljednje slovo.

Do sada je radio i učio

u kojoj zver postaje veoma ljudska.

Ona, zraci Kariba.

Ella, oni su iz njene bitke.

Na dan jula, kada ga sunce pokrije, rađa se

bez hvalisanja onih koji dolaze i odlaze bez gestova.

njegovo porijeklo,

nepoznati ili neki izumitelj lijekova protiv bolova.

Uvjeravam da dolazi od ratnika, da jeste

klica na kojoj su utemeljeni heraldika i dinastija.

Njene bradavice su mudro jednako udaljene tako da,

prilikom dojenja, poništava bratoubilački instinkt

od Rómula, koji sam ja / od Rema, koji je drugi.

Rodio se četiri puta uz trijumf svog takmičenja,

spasena sopstvenim darovima,

i tako, s ljubavlju Benjamina.

I tako, s ljubavlju Benjamina,

Želite da vaš osmijeh traje.

Jučer sklonjen u marsupiju

je (primijetio sam)

pesnik koji sada

Dajem ti.

"Majka moje duše", kubanskog pjesnika Joséa Martija

Majko duše, mila majko

oni su vaši urođenici; Želim da pevam

jer je moja duša ljubavi natekla,

Iako veoma mlad, nikad ne zaboravljaš

koji mi je život morao dati.

Godine prolaze, sati lete

da pored tebe želim da idem,

za tvoja zanosna milovanja

a izgleda tako zavodljivo

od kojih mi kucaju jaka prsa.

Stalno pitam Boga

za besmrtni život moje majke;

jer je veoma prijatan, na čelu

oseti dodir gorućeg poljupca

da iz drugih usta nikad nije isto.

"Sirotište jednog starca", venecuelanskog pjesnika Juana Ortiza

Nije bitno kada će sirotište stići:

biti kao dijete,

kao odrasla osoba,

starih…

kada dođeš,

jedan ostane bez fitilja da ga veže za zemlju,

bez brana u očima,

covek pravi more koje vidi samo sebe,

bez horizonta ili obale,

sječivo koje ima svaki kraj svoju ivicu.

Sidro mog čamca,

"Bog te blagoslovio, mijo" koji vise ne dolazis,

dijelovi gdje se moje ime rađa u svakom neočekivanom trenutku,

i bledim niz pod bez prava na primirje,

bez mogućeg gugutanja,

jer bi lijek bio tvoj glas,

i kao ti,

on je odsutan.

Pod ovim gradom koji ste podigli svojom glađu i nesanom,

sa kartama na stolu,

gvozdeni štit od mesa, kože i kostiju,

postoji dečko koji te zove,

to leži u nostalgiji

odbijajući da shvati kako njegova omiljena loza više ne daje hlad.

majka,

Moram da ti pišem

nema ljubavi u pepelu

niti u vatri koja u žurbi

izbrisao je tijelo koje mi je donio.

Iza buba plače mali dječak sijede kose,

žudi za glasom,

elokventna flora zagrljaja,

nježnost koja tješi četvrtak u komadićima

razbacane za tu noć koja se ne očekuje.

Danas na trotoaru

u satu sirotišta,

nemogućeg skupa zbogom

—kao jučerašnji sastavljanje arepa,

služeći naslijeđeni gulaš,

i sutra u drugim stvarima i prekosutra i prekosutra...—

Ponovo primam svirepe zveri oproštaja

velikodušnih vrata, jaka i slatka

koji je doveo moju dušu u ovaj život,

i bez obzira ko dolazi sa vašim osnovnim stvarima,

ni riječi ne vrijede

nema morske soli u rani...

majko,

Moram da ti pišem

majka…

majka…

majka…