Ako volite poeziju, sigurno znate pjesme Edgara Allana Poea. On je jedan od autora koji se, uprkos godinama, najviše proučava i čita.
Pa ovaj put Željeli smo da napravimo kompilaciju nekih od najboljih pjesama Edgara Allana Poea. Želite li pogledati i vidjeti da li se slažemo s vama ili vam otkrivamo novog autora?
Ko je bio Edgar Allan Poe
Edgar Allan Poe je bio pisac, pjesnik, novinar i kritičar. Rođen je u Bostonu, Sjedinjene Države, 1809., a umro je u Baltimoru 1849. Priznat je kao jedan od najboljih autora kratkih priča, gotičkih romana i horora, ali je zapravo pisao u više žanrova.
Njegov život nije bio baš prijatan, pogotovo jer je još kao dijete morao proživjeti smrt roditelja. Bogati par iz Ričmonda ga je primio, ali ga nisu formalizovali kao usvojenja. Upisao se na Univerzitet Virdžinije, ali tek godinu dana nakon toga se prijavio u vojsku (nije dugo ostao).
El Prva knjiga Edgara Allana Poea bila je knjiga pjesama pod nazivom Tamerlan i druge pjesme., koju je objavio 1827.
Budući da mu je trebao novac, odlučio je da se bavi pisanjem u novinama, u kojima je objavljivao priče, ili književnom kritikom. Ovaj rad ga je potaknuo da bude poznat i dao mu poznatu slavu koja mu je bila potrebna da nastavi sa tom karijerom.
Fue 1845. godine kada je objavio najpoznatiju pjesmu i onu koja je najviše privukla javnost njegovom peru, Gavran. Međutim, istina je da nam je ostavio prilično široko književno nasljeđe u smislu priča (koje možemo pronaći u različitim žanrovima od makabre, detektiva, naučne fantastike, satirike...); romani, poezija, eseji, kritike...
Na ličnom nivou, Edgar Allan Poe oženio se 1835. za svoju rođaku Virdžiniju Klem, koji je tada imao 13 godina. Međutim, preminula je od tuberkuloze 1847.
Dvije godine kasnije, 1849., i on je umro, iako uzroci nisu poznati.
Najbolje pjesme Edgara Allana Poea
Postoji mnogo pjesama Edgara Allana Poea, jer je bio veoma plodan u tom smislu. Ali istina je da od svih njih postoje neki koji se ističu više od drugih.
Ovdje prikupljamo neke od njih.
Gavran
I
U strašnoj, nemirnoj noći
ponovo pročitati drevnu knjigu
kad sam mislio da sam čuo
čudna buka, iznenada
kao da je neko nežno dodirnuo
na mojim vratima: „Drzalna poseta
jeste, rekao sam i ništa više”.
II
oh! Sećam se veoma dobro; bilo je zimi
a nestrpljivi su mjerili vječno vrijeme
umoran od traženja
u knjigama blagotvorna smirenost
na bol moje mrtve Leonore
koji sada stanuje sa anđelima
zauvek i zauvek!
III
Osjetio sam svilenkasto i pucketavo i opruženo
četkanje zavjesa, fantastično
zastrašujuće kao nikada do sada
bilo je smisla i želeo sam tu buku
objašnjavajući, moj potlačeni duh
konačno smiren: «Izgubljeni putnik
jeste, rekao sam i ništa drugo”.
IV
Već se osjećam mirnije: «Gospodine
Uzviknuo sam, oh damo, molim te želim
molim izvinite
ali moja pažnja nije bila potpuno budna
a tvoj poziv je bio tako neizvjestan...»
Zatim sam širom otvorio vrata:
ništa više tame
V
Gledam u svemir, istražujem tamu
a onda osetim da mi se um napunjuje
gomila ideja koja
nijedan drugi smrtnik ih ranije nije imao
i slušaj čežnjivim ušima
«Leonora» neki šapuće glasovi
ne šaputajte više
VI
Vraćam se u svoju sobu sa tajnim strahom
i slušaj blijede i nemirne
jači udarac;
„Nešto, kažem sebi, kuca na moj prozor,
Razumijem da želim tajanstveni znak
i smiri ovu nadljudsku muku »:
vetar i nista vise!
VII
I prozor se otvori: valjanje
Tada sam vidio gavrana kako obožava
kao ptica drugog doba;
bez daljih ceremonija ušao je u moje sobe
sa veličanstvenim pokretom i crnim krilima
i na poprsju, na nadvratniku, Paladinoj
sedi i ništa drugo.
VIII
Gledam u crnu pticu, smiješeći se
pred svojim ozbiljnim i ozbiljnim kontinentom
i počnem da pričam sa njim,
ne bez trunke ironične namjere:
"O gavrane, o časna anahrona ptico,
kako se zoveš u plutonskoj regiji? »
Gavran je rekao: "Nikad".
IX
U ovom slučaju, groteskni i rijedak par
Bio sam zadivljen kad sam čuo tako jasno
takvo ime za izgovor
i moram priznati da sam se uplašio
Pa, prije, mislim, niko nije imao to zadovoljstvo
gavrana za vidjeti, smještenog na poprsju
sa takvim imenom: "Nikad".
X
Kao da sam ulio taj naglasak
duša, ptica je utihnula i ni na trenutak
perje se već pomerilo,
“Drugi od mene su pobjegli i to me sustiže
da će otići sutra bez odlaganja
kako me je nada napustila »;
reče gavran: „Nikad! »
XI
Odgovor na slušanje tako jasan
Rekao sam sebi, ne bez tajne brige,
„Ovo nije ništa više.
Koliko je naučio od nesretnog majstora,
koga je sudbina uporno progonila
i samo za refren je sačuvao
da nikad, nikad! »
XII
Okrenuo sam svoje sjedište dok nisam bio okrenut licem
o vratima, o bisti i o vidovnjaku
gavran i onda već
zavaljeni na meku svilu
Utonuo sam u fantastične snove,
uvek razmišljam šta da kažem
da nikad, nikad
XIII
Ostao sam tako dugo
ta čudna zloslutna ptica
beskrajno gledanje,
zauzeo je baršunasti divan
radimo zajedno sjedimo i u mojoj žalosti
Mislio sam da Ella nikad na ovom spratu
Zauzeo bih ga više.
XIV
Tada mi se činio gust vazduh
sa mirisom zapaljenog tamjana
nevidljivog oltara;
i čujem kako vatreni glasovi ponavljaju:
„Zaboravi Leonor, popij nepenthes
piti zaborav u njegovim smrtonosnim izvorima »;
reče gavran: „Nikad! »
XV
„Prorok, rekao sam, augur drugih doba
koje su bacile crne oluje
ovdje zbog moje loše,
gost ovog prebivališta tuge,
Reci, tamno izrod tamne noći,
ako će konačno biti melema za moju gorčinu »:
reče gavran: „Nikad! »
XVI
„Prorok, rekao sam, ili đavo, nesrećni gavran
Za Boga, za mene, za moj gorki bol,
tvojom fatalnom snagom
reci mi ako ikada Leonora
Videću ponovo u večnoj zori
gdje živi sretan s heruvimima »;
reče gavran: „Nikad! »
XVII
„Neka takva riječ bude posljednja
vraća se u plutonsku Riveru",
Vrištala sam: "Ne vraćaj se više,
ne ostavljaj trag, ni pero
a moj duh obavijen gustom maglom
konačno oslobodite težinu koja vas obuzima! »
reče gavran: „Nikad! »
XVIII
I nepomična vrana, pogrebna i sumorna
Uvek pratite Palasu na bisti
i ispod mog fenjera,
baca prljavu mrlju na tepih
a njegov demonski pogled zadivljuje...
Oh! Moja žalosna duša iz njene senke
će biti pušten? Nikad!
(prijevod Carlos Arturo Torres)
Lenore
Oh! Zlatna čaša je slomljena! njegova suština je nestala
On je otišao; on je otišao! On je otišao; on je otišao!
Zvonite, zvonite, sa žalosnim odjecima,
Da besprijekorna duša plovi rijekom Stiks.
A ti, Guy de Vere, šta si napravio od svojih suza?
Ah, pusti ih da trče!
Pogledaj, uski kovčeg koji zatvara tvoju Lenore;
Poslušajte pogrebne pjesme koje pjeva fratar. Zašto je umro mlad?
Dođi na njegovu stranu, dođi.
Neka se izgovori pesma smrti
Bila je dostojna da vlada;
Pogrebna pjesma onome ko leži inertan,
Zašto je umro tako mlad?
Prokleti su oni koji samo u njoj vole
oblici zena,
Pa, njihova rodna oholost ti je toliko nametnula,
Pustio si da umre, kada se kobno slomi
Počivao je na njegovoj sljepoočnici.
Ko otvara rituale? Ko će pjevati Requiem?
Želim da znam, ko?
Vi bijednici sa otrovnim jezicima
A oči bosiljka? Ubili su lijepu,
Kako je bilo lijepo!
Upozorili smo da pevate? Pevala si u lošem času
Subota pjevaj;
Neka se njegov svečani naglasak uzdigne na uzvišeni tron
Poput gorkog jecaja koji ne budi ljutnju
U kojoj mirno spava.
Ona, prelepa, nežna Lenore,
Pobegao je u svoju prvu zoru;
Ona, tvoja devojka, u dubokoj usamljenosti
Siroče te je ostavilo!
Ona, sama milost, sada počiva
U krutom miru; u njenoj kosi
Još uvek postoji život; više u njegovim prelepim očima
Nema života, ne, ne, ne!
Iza! srce mi ubrzano kuca
I to u veselom ritmu. Iza! ne želim
pesme smrti,
Jer sada je beskorisno.
Ja ću se pobrinuti za let i u nebeski prostor
Baciću se u tvoje plemenito društvo.
Idem s tobom, dušo moja, da, dušo moja!
I pean ću ti pjevati!
Utišajte zvona! Njegovi turobni odjeci
Možda to rade pogrešno.
Ne remetite blaženstvo duše svojim glasovima
To luta svijetom sa misterioznom mirnoćom
i to u punoj slobodi.
Poštovanje duše koju zemlja veže
Triumphant unleashed;
To sada blistavo lebdi u ponoru
Vidite prijatelje i suprotnosti; šta je sa samim paklom
u nebo je lansirao.
Ako se staklo razbije, tvoja večna suština oslobođena
Nema ga, nema ga!
ćuti, tiho zvona sa žalosnim akcentima,
da njegova besprijekorna duša raja na granicama
Dodirivanje je!
solo
Od djetinjstva nisam bio
kao što su drugi bili, nisam vidio
kao što su drugi vidjeli, nisam mogao donijeti
moje strasti jednostavnog proleća.
Iz istog izvora nisam uzeo
Žao mi je, nisam mogao da se probudim
moje srce do radosti istim tonom;
I sve što sam voleo, voleo sam Samu.
Onda -u mom detinjstvu - u zoru
iz najburnijeg života, izvadio je
iz svake dubine dobrog i lošeg
misterija koja me još veže:
Sa torrenta, ili izvora,
Sa crvene litice planine,
O suncu koje se okreće oko mene
u jesen obojen zlatom,
munje na nebu
kada je proletelo pored mene,
Od grmljavine i oluje,
I oblak koji je poprimio oblik
(Kad je ostatak neba bio plav)
Od demona pred mojim očima.
spavača
Bila je ponoć, u junu, mlako, mračno.
Bio sam pod zrakom mističnog mjeseca,
ono njegovog bijelog diska kao čarolija
Izlila je po dolini uspavanu paru.
Mirisni ruzmarin je drijemao u grobnicama,
I do jezera se umirući ljiljan nagnuo,
I umotana u maglu u vodenu odeću,
Ruševine su počivale u drevnom pokoju.
Gle! Takođe jezero poput Lethe,
Zadremam u senci uz polagano klimanje glavom,
I ne želi da se probudi iz svjesne tromosti
Za svijet oko sebe koji mrzovoljno umire
Spavaj svu lepotu i vidi gde počiva
Irena, slatko, u divnoj smirenosti.
Sa prozorom otvorenim za spokojno nebo,
Jasnih svjetala i punih misterija.
Oh, milostiva gospođo, zar se ne osećate užasnuto?
Zašto ti je prozor ovako otvoren noću?
Razigrani zrak iz lisnate šume,
Smejan i lascivan u bučnoj gomili
Preplave vam sobu i tresu zavjesu
Iz kreveta na kome počiva tvoja prelepa glava,
Na prelepim očima sa bogatim trepavicama,
Nakon čega duša spava u čudnim krajevima,
Kao tmurni duhovi, kraj sna i zidova
Klize sjene tamnih profila.
Oh, milostiva gospođo, zar se ne bojite?
Reci mi, u čemu je moćan šarm tvog sanjarenja?
Mora da ste došli sa dalekih mora
U ovu prekrasnu baštu sekularnih stabala.
Čudno je, ženo, tvoje bledilo, tvoje odelo,
I od tvojih dugih pletenica lebdeći omaž;
Ali još je čudnija svečana tišina
U koji umotavate svoj misteriozni i višegodišnji san.
Nežna dama spava. Spavaj za ceo svet!
Sve što je večno mora biti duboko.
Nebo ga je zaštitilo pod njegovim slatkim plaštem,
Zamjena ove sobe za drugu koja je svetija,
I za još jedno tužnije, krevet u kojem se odmara.
Molim se Gospodu, da milosrdnom rukom,
Pustio sam je da se odmori neometanim snom,
Dok pokojnik paradira pored sebe.
Ona spava, ljubavi moja. Oh, moja duša te želi
Da je, baš kao što je vječan, dubok san;
Neka podli crvi tiho puze
Oko ruku i oko čela;
Da u dalekoj džungli, sumornoj i vekovima staroj,
Podižu ga na visoki grob tih i usamljen
Gdje lebde na vjetru, oholi i trijumfalni,
Od njegove slavne porodice pogrebne tkanine;
Daleki grob, na čijoj snažnoj kapiji
Bacala je kamenje, kao devojka, bez straha od smrti,
I od čije tvrde bronze neće više zvukovi krenuti,
Niti turobni odjeci tako tužnih vila
Kako tužno zamisliti jadnu kćer grijeha.
Taj sudbonosni zvuk na pocepanim vratima,
I da bi ti možda s radošću odzvanjalo u uhu,
zastrašujuće smrti bio je tužan jauk!
Annabel lee
Ovo je posljednja pjesma Edgara Allana Poea, objavljena nakon njegove smrti.
Prije mnogo godina
u kraljevstvu pored mora
živjela je djevojka koju možda poznajete
po imenu Annabel Lee.
I ova djevojka je živjela bez razmišljanja
da me voliš i budeš voljen od mene.
oboje smo bili djeca
u ovom kraljevstvu pored mora
ali smo voljeli ljubavlju koja je bila više od ljubavi
ja i moja Annabel Lee
s ljubavlju od krilatih serafa nebeskih
zavideli su njoj i meni.
I iz tog razloga, davno,
u ovom kraljevstvu pored mora
vetar je duvao iz oblaka
to je ohladilo moju ljubav Annabel Lee.
Došli su i njihovi visokorođeni rođaci
i oduzeli su mi je
da je zaključam u grob
U ovom kraljevstvu pored mora.
Anđeli, nezadovoljni na nebu,
zavideli su njoj i meni.
Da! Iz tog razloga (kao što svi znaju
u ovom kraljevstvu pored mora)
vetar je izlazio iz oblaka noću
Da zamrznem i ubijem moju Annabel Lee.
Ali naša ljubav je bila mnogo jača
nego kod onih starijih
ili mudriji od nas.
Pa čak ni anđeli na nebu
ni demoni pod morem
Nikada neće moći da odvoje moju dušu od duše
prelijepe Annabel Lee.
Pa, mjesec nikad ne sja a da mi ne donese snove
prelijepe Annabel Lee
a zvezde nikad ne sijaju a da ja ne osetim blistave oči
prelijepe Annabel Lee
A kada dođe noćna plima, ležim odmah pored
mog voljenog -moje voljene- mog života i moje verenice
u svom grobu tamo pored mora
U svom grobu uz bučno more.
(prijevod Luis López Nieves)