José Antonio Ramos Sucre, prokleti pjesnik?
Krajem XNUMX. stoljeća u gradu Cumaná (Venezuela) rodio se jedan od njegovih najbolje nadarenih i najreprezentativnijih pisaca, José Antonio Ramos Sucre. Pisac je poticao iz intelektualno pripremljene porodice, gdje je njegov otac Jerónimo Ramos Martínez pokušao osigurati da akademska obuka prevlada. Sa svoje strane, njegova majka Rita Sucre Mora u velikoj je mjeri utjecala na komunikacijske vještine mladog pjesnika. Zbog nje je postojala porodična veza sa Antoniom Joséom de Sucreom, poznatim venecuelanskim herojem, jer je bila nećakinja Velikog maršala.
Od malih nogu pjesnika je karakterizirao vrlo samozatajan i usamljen. Ramos Sucre provodio je sate svog vremena sam čitajući, njegujući svoj intelekt samostalno. Nažalost, život mu je zacrnio stanje koje ga je pogađalo još kao mladića i koje ga je duboko obilježilo: nesanica.
Ramos Sucre, filozof, pjesnik i konzul
Zajedno sa samoukom obukom, pisac je studirao na Nacionalnom koledžu u Cumaná-i. U ovoj instituciji u državi Sucre stekao je diplomu filozofije u dobi od 20 godina (1910). Ocjene su mu, naravno, bile izvanredne.
Iako je pisac želio ući na Centralno sveučilište Venezuele ne gubeći vrijeme, epidemija pokrenuta u gradu Caracas spriječila je da se to dogodi.. Međutim, i zahvaljujući njegovom samoukom treningu, čim je Ramos Sucre započeo svoje akademske aktivnosti, položio je prijemni ispit i udobno ušao 1912. godine.
U periodu čekanja José Antonio je formalno debitirao kao pjesnik objavljujući djela u regionalnim medijima poput Ilustrovani hrom. Sa samo 21 godinu, pisac je počinjao da ostavlja svoj trag Špansko-američka poezija.
Utjecaj filozofije u njegovom radu bio je zapažen, kao i ljubav prema jezicima u njegovim urednim prijevodima. Pisac je, uprkos povučenom karakteru, neprestano stvarao tekstove raznih vrsta i dolazio do široke publike koja je bila očarana njegovim perom. Ne uzaludni dnevnici poput Glasnik y El Nacional otvorili su svoje prostore uzvišenoj prozi Ramosa Sucrea.
Pomalo, inteligencija Ramosa Sucrea dovela ga je do uspona na ljestvici u društvu i politici, do te mjere da je 1929. godine bio na položaju konzula Venezuele u Švicarskoj. Imenovanje je bilo više nego zaslužno, međutim, zlo koje ga je zadesilo i dalje je trajalo do te mjere da je uništilo njegov svijet.
José Antonio Ramos Sucre, prokleti pjesnik?
U isto vrijeme kad je Ramos Sucre ostvario mjesto u venecuelanskoj poeziji, nesanica ga je srušila. Njegove pjesme su jasan primjer za to, bili su bijeg koji je označio njegovu patnju. Pisac je mnogo učinio na poboljšanju svog stanja, toliko da je išao u bolnice i mentalne klinike kako bi pronašao rješenje. Ono što su uspjeli izliječiti bila je amebija u Hamburgu, ali zdravstveni problemi uzrokovani nedostatkom sna oslabili su ga.
Gotovo je neshvatljivo shvatiti kako su, zajedno sa životom iz osobnog uspjeha, bol i žaljenje prošli i na fizičkom nivou. Međutim, čitanjem pjesama poput "Preludij" jasno se vidi šta se zapravo događalo u njegovom biću.
Fraza iz pjesme Joséa Antonia Ramosa Sucrea.
Ne, Ramos Sucre nije bio "prokleti pjesnik", bio je čovjek obdaren velikim darom kojem je znao blistati, ali nažalost sudbina nesanice obilježila je njegovu sudbinu. Na svoj 40. rođendan, i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, pjesnik se posljednji put pokušao ubiti i uspio je. Jedino što se možda može dodati kako bi se pridavalo važnost tom pridjevu s kojim su ga mnogi kvalifikovali jeste da nije umro trenutno, već da je umro 4 dana zaredom nakon konzumiranja doze veronala.
"Preludij" (u znak njegovog velikog žaljenja)
«ŽELIO bih da sam u praznoj tami, jer svijet surovo ranjava moja čula i život me pogađa, drski voljeni koji mi govori gorčinu.
Tada će me uspomene ostaviti: sada bježe i vraćaju se u ritmu neumornih valova i zavijaju vukovi u noći koja snijegom prekriva pustinju.
Pokret, dosadan znak stvarnosti, poštuje moj fantastični azil; ali položit ću ga pod ruku sa smrću. Ona je bijela Beatrice i, stojeći na polumjesecu, posjetit će more mojih tuga. Pod njegovom čarolijom vječno ću se odmarati i više se neću kajati zbog uvrijeđene ljepote ili nemoguće ljubavi ».