Eva Espinet je iz Barselone i diplomirala je Aantropologija a potom i postdiplomski Proizvodnja i kulturna komunikacija i unutra adresa i Script Film. Ona je takođe veliki putnik i specijalista za Korporativna komunikacija y Content Creator. Ona je autor Apolo, 75 godina plesa bez prestanka, Priča o dvorcu, pored raznih kataloga o oglašavanju, objavljen i mart Plava tačka na Mediteranu. U ovom intervju Priča nam o njoj i još mnogo drugih tema. Vi Cijenim mnogo vremena i ljubaznosti da mi pomognete, kao i Ingenio de Comunicaciones za njegovo upravljanje.
Eva Espinet — Intervju
- ACTUALIDAD LITERATURA: Vaš novi roman je naslovljen Plava tačka na Mediteranu. Šta nam govorite o tome i odakle ideja?
Eva Espinet: Plava tačka na Mediteranu je priča o marina koji se, šezdeset godina kasnije, ponovo ujedinjuje sa svojim draga iz djetinjstva, Hans, nacista koji se borio u Drugom svjetskom ratu. Razorno otkriće ispituje hrabrost protagonista u najodlučnijem trenutku njihovih života.
Priča se vrti okolo Marina i njena unuka koji zajedno putuju u vrijeme između ratova kako bi istjerili Duhovi prošlosti i zatvoriti stare rane. Transformativno putovanje u potrazi za neizbežnom istinom: niko se ne može sakriti od sebe zauvek
Na vaše drugo pitanje mogu odgovoriti u svim porodicama postoji predak koji pokreće mogućnost istorije. Jedna od mojih baka mi je bez namjere dala tu mogućnost.
Jednom sam čuo da čin prisjećanja uključuje pitanje: "Šta bi se dogodilo da...?" Ovo je pitanje koje sam sebi postavio kada sam čuo kako moja baka otkrio a secreto, što mi je bilo fascinantno: u mladosti je imao a Nemački dečko koji ju je zaprosio. Morao je da se vrati u svoju zemlju da se prijavi u vojsku Wehrmachta, hajde, on će postati puni nacista. Moja baka je odbila prijedlog, ne zato što je bila nacista, jer se tada još nije znalo šta je taj izraz podrazumijevao, već zato što je bila jako vezana za svoju zemlju i svoju porodicu. Moje pitanje je bilo: "Šta bi se dogodilo da se udala za tog Nemca?"Plava tačka na Mediteranu odgovara na ono staro pitanje koje si mnogi od nas postavljaju tokom života u određenim situacijama.
- AL: Možete li se vratiti onoj prvoj knjizi koju ste pročitali? I prva priča koju ste napisali?
EE: Kada sam bila djevojčica, moj otac nam je savjetovao odgovarajuća čitanja za svako doba. Sa jedanaest godina počeo me je uvoditi u odrasliju literaturu i jasno se sjećam utiska koji je čitanje ostavilo na mene. Istočni vjetar, zapadni vjetar, od Nobela Pearl S. Buck. U to vrijeme ne samo da sam puno čitao, već i kada je došlo ljeto Dopisivao sam se sa prijateljima koga nisam htela da viđam tokom dugih odmora. Onda oni pisao priče u kojoj smo mi bili protagonisti. Moji prijatelji su bili fascinirani njima i uvek tražili su od mene još.
- ZA: Glavni pisac? Možete odabrati više od jednog i iz svih razdoblja.
EE: Ja sam jedan od onih koji imaju na noćnom ormariću pet ili šest knjiga, jer čitam prema emotivnom trenutku kroz koji prolazim. Sviđa mi se? Da me priče i način pričanja iznenađuju, vole magični likovi autora Gabriel García Márquez; poezija Machado ili Federico Garcia Lorca; Američka književnost Paula Austera sa dim ili John Kennedy Toole sa svojim ponosom Prizivanje ceciua; orijentalne književnosti Haruki murakami ili Amy Tan; ili dragocena priča o Alessandro baricco ili Sandro Marai. Španaca, Javier Marias, Antonio Munjoz Molina, Almudena Grandes o Carmen laforetUvek me ubede.
- AL: Kojeg biste lika u knjizi voljeli upoznati i stvoriti?
EE: Pročitao sam skoro sve romane John irving, pripovjedač koji maestralno spaja stvarnost sa magičnim realizmom, a njegovi likovi su uvijek na periferiji. Voleo bih da uđem u kožu garp en Svijet prema Garpu i napiši to.
- AL: Da li imate neke posebne navike ili navike kada je u pitanju pisanje ili čitanje?
E: Treba mi unutrašnji i spoljašnji poredak, da na dnevnom redu nema ničega što mi odvlači pažnju ili nered oko mene. Kako imam otvoren stan, nakon dobrog doručka, sve sam skupim i onda mi daju sate pisanja ili istraživanja na kompjuteru.
- AL: A vaše omiljeno mjesto i vrijeme za to?
E: u lounge galerija, pri čemu sunce ulazi u kuću od ranog jutra do zalaska sunca.
- AL: Postoje li drugi žanrovi koji ti se sviđaju?
EE: Mnogo čitam istorijski roman, jer ja to volim, i biografije; oba žanra mi pomažu da kreiram sopstvene priče i likove. Volim te male knjige sa minimalnim pričama, koje su čista magija. Nedavno sam bio iznenađen magarećeg stomaka autora Andrea Abreua, žanra koji se ne može klasificirati.
- AL: Šta sada čitaš? A pisanje?
E: Čitam Historija od Else Morante i Porodični leksikon od Natalia Ginzburg. Oba romana me iznenađuju, ali i pomažu da razumem Drugi svjetski rat Italija jer istražujem sljedeći roman koji ću napisati, koji već ima naslov i koji priča priču o jednom italijanska partizanska porodica.
- AL: Šta mislite o izdavačkoj sceni?
EE: Istina, sa moje tačke gledišta, jako komplikovano. Imao sam sreće jer sam se posvetio komunikaciji i mogao sam dati dobar prijedlog marketing da ubijedite izdavače, ali i morate kontrolišu društvene mreže i internet i tvoj život ide sa tim. Idealizirao sam ovaj svijet u kojem sam vjerovao da te urednik prati u procesu prepisivanja itd., ali šta ima, sad ne znaš lice onih koji rade sa tobom i cijeli proces promocije kod njih se zasniva na e-poruke i WhatsApp Ma daj, nema ni traga onoj romantici koju nam je sama književnost prodala.
- AL: Da li vam je težak trenutak krize koji proživljavamo ili ćete moći zadržati nešto pozitivno iu kulturnoj i društvenoj sferi?
EE: Tek sam počeo Plava tačka na Mediteranu prvog dana zatočeništva zbog COVID-19. Proživljavanje pandemije pomoglo mi je da napišem ovu priču koja se dešava između ratova. Pored sve dokumentacije koju sam gutao u zalogajima za to vrijeme, pored one koju sam već imao dokumentovano, u priču su mi pomogle senzacije koje smo svi doživjeli u tom trenutku zatočeništva.
Odjednom smo bili prisilno zatvoreni kod kuće, uveden je policijski čas (koji nije bio uveden još od građanskog rata). Prijetila nam je opasnost koju nismo kontrolisali i toliko smo se bojali da smo stajali u dugim redovima na ulici da kupimo toalet papir, supermarketi su počeli prazniti... Nismo bili gladni, ali smo to živjeli percepcija oskudice, nesigurnosti. Ovome je dodala i lična anksioznost koju je stvorilo neznanje o ovoj visoko zaraznoj bolesti koja je ubila... Izolovali smo se... Neki od nas su se dobrovoljno izolovali mesecima, ja sam to radio osam meseci, što mi je pomoglo da završim roman.. .
Srećom, čovečanstvo, uprkos ratovima, sukobima i pandemijama koje ostavljaju duboke tragove, pokazao otpornost. A to se dešava i mojim likovima Plava tačka na Mediteranu.