Španskih pesnika ima mnogo. Tokom španske istorije oni su se pojavljivali, ali neki se ističu više od drugih. Ovo je slučaj Antonija Machada i njegove pjesme, koji su jedni od najproučavanijih u školama i institutima, a koji odražavaju društvo i osjećaje, u vrijeme u kojem je živio.
U nastavku smo sastavili neke od onih koje se smatraju najboljima ovog pjesnika. Ako ga nikada do sada niste čitali, preporučujemo da odvojite nekoliko minuta jer ćete sigurno ostati navučeni na njegovu olovku.
Portret
Moje djetinjstvo su sjećanja na terasu u Sevilji
i čist voćnjak u kojem sazrijeva stablo limuna;
moja mladost, dvadeset godina u zemlji Kastilja;
Moja priča, neki slučajevi kojih se ne sjećam.
Nisam bio ni zavodnik Mañara ni Bradomin
—znate moje nespretno oblačenje—;
ali primio sam strijelu koju mi je Kupid dodijelio
i svidjelo mi se koliko gostoljubivi mogu biti.
U mojim venama su kapi jakobinske krvi,
ali moj stih izvire iz spokojnog izvora;
i, više od običnog čovjeka koji poznaje svoju doktrinu,
Ja sam, u dobrom smislu te riječi, dobar.
Obožavam lepotu, i to u modernoj estetici
Odrezao sam stare ruže iz vrta Ronsard;
ali ne volim brijanje trenutne kozmetike
niti sam jedna od onih ptica novog gej cvrkuta.
Prezirem romanse praznih tenora
i hor cvrčaka koji pjevaju mjesecu.
Zastajem da razlikujem glasove od odjeka,
a među glasovima čujem samo jedan.
Jesam li klasičan ili romantičan? Ne znam. napustiti bih
moj stih dok kapetan ostavlja svoj mač:
poznat po muškoj ruci koja ga je držala,
ne naučenim zanatom cijenjenog kovača.
Razgovaram sa čovekom koji uvek ide sa mnom
—ko god govori samo se nada da će jednog dana razgovarati s Bogom—;
moj monolog je razgovor sa ovim dobrim prijateljem
koji me je naučio tajni filantropije.
I na kraju krajeva, ja vam ništa ne dugujem; Duguješ mi ono što sam napisao.
Idem na posao, svojim novcem plaćam
odelo koje pokriva mene i vilu u kojoj je živeo,
hleb koji me hrani i krevet u kome ležim.
I kada dođe dan posljednjeg putovanja
a brod koji se nikad neće vratiti odlazi,
naći ćeš me na brodu u laganom prtljagu,
skoro goli, kao deca mora.
Muve
vi, rođaci,
neizbežni gurmani,
vulgarne mušice,
evociraš mi sve stvari.
Oh, proždrljive stare mušice
kao pčele u aprilu
tvrdoglave stare mušice
na mojoj detinjastoj ćelavi!
Muhe prve dosade
u porodičnoj sobi
vedra letnja popodneva
u kojoj sam počeo da sanjam!
I u omraženoj školi,
brze smiješne mušice,
progonjeni
iz ljubavi prema onome što leti,
—da sve leti — zvučno,
odbijajući se od stakla
u jesenjim danima...
leti u svako doba,
djetinjstvo i adolescencija,
moje zlatne mladosti;
ove druge nevinosti,
Šta daje nevjerovanje ni u šta,
uobičajene... vulgarne mušice,
to čistih rođaka
nećeš imati dostojnog pevača:
Znam da si pozirala
o začaranoj igrački,
na zatvorenoj knjizi,
o ljubavnom pismu
na ukočenim kapcima
mrtvih
Neizbežni gurmani,
da ne volis pcele,
niti blistate kao leptiri;
sićušan, neposlušan,
vi stari prijatelji
evociraš mi sve stvari.
Huanu Ramonu Jiménezu
Bila je noć u mjesecu
Maj, plav i spokojan.
Na oštrom čempresu
sijao pun mjesec,
osvjetljavanje fontane
gde je tekla voda
isprekidano jecanje.
Čuje se samo izvor.
Tada se čuo akcenat
skrivenog slavuja.
Pukao je nalet vjetra
krivulja izljeva.
i slatka melodija
lutao po celoj bašti:
među mirtama je zvonilo
muzičar svoju violinu.
Bio je to akord za žaljenje
mladosti i ljubavi
za mjesec i vjetar,
voda i slavuj.
„U vrtu se nalazi fontana
a fontana himera...»
Tužan glas je pjevao,
duša proleća
Glas i violina su utihnuli
isključio je svoju melodiju.
melanholija je ostala
lutajući u bašti.
Čuje se samo izvor.
Zločin je bio u Granadi
1. Zločin
Viđen je kako hoda među puškama,
niz dugačku ulicu
izađi na hladno polje,
još uvek sa ranim jutarnjim zvezdama.
Ubili su Federika
kada se pojavilo svetlo.
Odred dželata
nije se usudio da joj pogleda lice.
Svi su zatvorili oči;
Molili su se: ni Bog te ne spasi!
Federico je mrtav
krv na čelu i olovo u crijevima?
… Da je zločin bio u Granadi
znaš, jadna Granada!?, u svojoj Granadi.
2. Pesnik i smrt
Viđen je kako šeta sam sa njom,
ne plaši se svoje kose.
Već sunce u kuli i kuli, čekići
na nakovnju? nakovanj i nakovanj kova.
Frederick je govorio
dozivajuci smrt. Slušala je.
„Jer juče u mom stihu, partneru,
zvučao je udarac tvojih suhih dlanova,
i dao si led mom pevanju i ivicu
na moju tragediju tvog srebrnog srpa,
pjevat ću ti meso koje nemaš,
oči koje ti nedostaju,
tvoja kosa koju je vjetar tresao,
crvene usne gde su te poljubili...
Danas kao i juče, cigane, moja smrt,
kako je dobro sa tobom nasamo
kroz ovaj vazduh Granade, moja Granada!»
3.
Viđen je kako hoda...
Radite, prijatelji!
od kamena i sna u Alhambri,
grob pesniku,
na fontani gde voda plače,
i zauvek reci:
zločin je bio u Granadi, u njegovoj Granadi!
Sanjao sam da si me uzeo
Sanjao sam da si me uzeo
niz bijelu stazu,
usred zelenog polja,
prema plavetnilu planina,
prema plavim planinama,
vedro jutro.
Osetio sam tvoju ruku u svojoj
tvoja ruka kao saputnik,
tvoj ženski glas u mom uhu
kao novo zvono,
poput djevičanskog zvona
proljetne zore.
Oni su bili tvoj glas i tvoja ruka,
u snovima, tako istinito! ...
Živi, nadam se ko zna
što zemlja proguta!
efemerno sutra
Španija limenog orkestra i tambure,
zatvorena i sakristija,
posvećena Frascuelu i Mariji,
podrugljivi duh i nemirna duša,
Mora da ima svoj mermer i svoj dan,
njegovo nepogrešivo sutra i njegov pesnik.
Uzalud će jučer roditi sutra
prazan i možda prolazan.
Biće to mlada sova i tarambana,
tunika oblika bolera,
na način realistične Francuske
malo na upotrebu paganskog Pariza
i to u stilu specijalističke Španije
u vice pri ruci.
Ta inferiorna Španija koja se moli i zijeva,
star i kockar, zaragatera i tužan;
ta inferiorna Španija koja se moli i napada,
kada se udostoji da koristi svoju glavu,
ona će ipak roditi mužjake
ljubitelji svetih tradicija
i o svetim putevima i manirima;
apostolske brade će procvjetati,
i druge ćelave mrlje na drugim lobanjama
oni će blistati, poštovani i katolički.
Uzalud juče će izroditi sutra
prazno i slučajno! putnik,
senka razularene sove,
sayón s privjescima za bolero;
prazno juče će dati prazno sutra.
Kao mučnina napijenog pijanca
lošeg vina, crvena kruna sunca
od mutnog izmeta granitni vrhovi;
postoji stomak sutra napisano
u pragmatičnom i slatkom popodnevu.
Ali je rođena još jedna Španija
Španija dlijeta i batina,
sa tom večnom mladošću koja postaje
iz čvrste prošlosti rase.
Neumoljiva i spasavajuća Španija,
Španija koja svane
sa sjekirom u ruci osvete,
Španija besa i ideje.
Ima li još pjesama Antonija Machada za koje mislite da se izdvajaju od ostalih? Koji su tvoji favoriti?