Slatka Maria Loynaz, kubanski pjesnik, rođen je na današnji dan 1902. godine u Havani. Bio je član Kraljevska španjolska akademija i predsjednica svoje podružnice na Kubi, a njezin rad i rad su prepoznati mnogim nagradama i počastima, među ostalima Nagrada Cervantes 1992. godine i Nagrada Isabel la Católica za novinarstvo, u Španjolskoj, i kulturni red Félix Varela i Državna nagrada za književnost na Kubi. Po ovome je pamtimo izbor pjesama Njegovog rada.
Dulce María Loynaz — Pjesme
Rosas
U mom vrtu su ruže:
Ne želim ti dati ruže
da sutra...
sutra nećeš imati
U mom vrtu ima ptica
sa staklenim rubovima:
Ne dam ti ih,
koji imaju krila da lete...
U mom vrtu pčele
klešu fino saće:
Slatkoća minute…
Ne želim ti ga dati!
Za vas beskonačno ili ništa;
besmrtnik ili ova nijema tuga
da neces razumjeti...
Bezimena tuga što ne moram dati
onima koji na čelu nose nešto od vječnosti...
Otiđi, napusti vrt...
Ne diraj ružin grm:
stvari koje umiru
Ne treba ih dirati.
Plavi vrč
U zalazak sunca ću otići
s mojim plavim vrčem do rijeke,
prikupiti posljednje
sjena mog krajolika.
Pri zalasku sunca voda
odražavat će ga vrlo nejasno;
s nebeskom jasnoćom
i bistrina jezera...
Posljednji put voda
Odražavat će moj krajolik.
Nježno ću je držati
kao da netko uzima komad čipke...
Bit će na zalasku sunca
ove stvari su dalje...
Dalje i slađe,
slađi i mutniji.
Onda... Neka dođe noć!
Da je tankost sna već
-zaboravljeni san-
nježan, siv, smiren
od starog štofa... i finog,
prozirni til...
Oni će biti jedan potres
unutar plavog vrča!
Želja
Neka život ne ide izvan vaših ruku.
Da mogu stati sa svojim stihom u tvoje ruke,
Neka me tvoje ruke okružuju čitavu i drhtavu
a da ni moje sunce ni moja sjena ne ostanu vani.
Neka tvoje ruke budu moj horizont i put,
kratki put, a samo horizont mesa;
Neka život ne ide dalje... Neka smrt
izgleda kao ova vruća smrt u tvojim rukama!…
Stvaranje
I prva je bila voda:
promukla voda,
bez disanja riba, bez obala
da su ga stisnuli...
Prvo je bila voda,
o svijetu koji se rađa iz Božje ruke...
Bila je to voda...
još
Zemlja se nije pojavila između valova,
još uvijek zemlja
Bilo je to samo meko, drhtavo blato...
Nije bilo mjesečevih cvjetova ni grozdova
otoka… U trbuhu
Kontinenti su nastali od mlade vode...
Svitanje svijeta, buđenje
svijeta!
Što da gasi posljednje požare!
Kakvo more gori pod crnim nebom!
Prvo je bila voda.
Ljubav je…
Ljubavna delikatna milost
od plavog labuda i ružičaste ruže;
voli svjetlost zore
i to od zvijezda koje se otvaraju
i ona s osmjesima koji se izdužuju...
Voleći puninu stabla,
volim glazbu vode
i slatkoću voća
i slatkoća slatkih duša...
Voljeti ono što je dobro nije ljubav:
Ljubav je staviti jastuk
za umor svakoga dana;
živ je zalazak sunca
u želji slijepog sjemena
koja je izgubila smjer svjetla,
zarobljen svojom zemljom,
poražena od vlastite zemlje...
Ljubav je raspetljavanje zapleta
staza u tami:
Ljubav je biti put i biti vaga!
Ljubav je ljubav koja nas boli,
ono što krvari duboko u nama...
Ulazi se u dubinu noći
i pogodi zvijezdu nadobudnu...
Zvjezdana nada!…
Ljubav je ljubav iz crnog korijena.
Ljubav oprašta;
i što je više od opraštanja,
je razumjeti...
Ljubav se drži za križ,
i pribiti se na križ,
i umrijeti i ponovno ustati...
Ljubav je uskrsnuće!
Vječnost
U mom vrtu su ruže
Ne želim ti dati
ruže koje sutra...
sutra nećeš imati
U mom vrtu ima ptica
sa staklenim rubovima:
Ne dam ti ih, što imaju?
krila za let…
U mom vrtu pčele
klešu fino saće
Slatkoća minute…
Ne želim ti ga dati!
Za tebe beskrajno
ili ništa; besmrtnik
ili ova tiha tuga
da neces razumjeti...
Bezimena tuga
ne morati dati
ili koji nosi na čelu
neka vječnost...
Otiđi, napusti vrt...
ne diraj ružin grm:
Stvari koje umiru
Ne treba ih dirati.
Odvajanje
Slatkoća osjećaja sve veće udaljenosti.
Dalje i nejasnije...
Ne znajući je li to zato što stvari nestaju
ili je to onaj koji odlazi.
Slatkoća zaborava kao lagana rosa što pada u tamu...
Slatkoća osjećaja čistoće od svega.
Slast izlaska i bivanja poput nedostupne i visoke zvijezde,
svjetlo u tišini...
tiho,
O moj Bože!…