Rosalia de Castro rođen je u Santiago de Compostela u godini 1837 i zajedno sa seviljskim pjesnikom Gustavom Adolfom Bécquerom čini taj par koji je dao novo impuls i predah na pozornicu španjolskog romantizma. U ovom posebnom članku posvećenom njoj, ne upuštamo se samo u njezin život, nažalost prilično kratak, već i u njezino književno djelo, koje je puno cjelovitije od onoga što se priopćilo, primjerice u španjolskim školama, gdje njegova važnost teško koji se spominje u literaturi naše zemlje, a ako jest, pripisuju mu se samo njegovi pjesnički sastavi koji se odnose na romantizam.
U ovom ćemo članku ukloniti ovaj trn i ustupit ćemo njezino mjesto ovoj velikoj galicijskoj spisateljici ... Nadamo se da nećemo ostaviti ništa u pripremi i da ćemo vas u potpunosti i u cijelosti prenijeti Rosalíji de Castro njezina suština.
Vida
Rosalía de Castro bila je kći samohrane žene i mladića koji je stvoren svećenik. Vaše stanje u vanbračna kći dovela je do toga da bude registrirana kao kći nepoznatih roditelja, kako slijedi:
Dvadeset i četiri veljače od tisuću osamsto trideset i šeste, María Francisca Martínez, susjeda San Juan del Campa, bila je kuma djevojčici koju sam svečano krstio i stavio sveta ulja, nazivajući je María Rosalía Rita, kći nepoznati roditelji, čiju je djevojčicu kuma uzela, a ona ostaje bez broja zbog toga što nije prošla u Inclusu; I za zapisnik, potpisujem. Potvrda o krštenju koju je potpisao svećenik José Vicente Varela y Montero.
Ovako odrastanje također će snažno uvjetovati njegovu osobnost, a time i život i književno djelo. Unatoč tome, znamo imena roditelja: María Teresa de la Cruz de Castro y Abadía i José Martínez Viojo. Iako je osoba koja je u početku brinula o novorođenčetu bila njezina kuma i majčina sluga, María Francisca Martínez, dio djetinjstva proveo bi s očevom obitelji u gradu Ortoño da bi se kasnije preselio u Santiago de Compostela, gdje u društvu svoje majke počeo je primati osnovne pojmove crtanja i glazbe, redovito pohađajući kulturne aktivnosti u kojima bi komunicirao s dijelom Galicijska intelektualna omladina trenutka, kao Eduardo Pondal i Aurelio Aguirre. Iako iz školskih godina znamo tek da je poeziju počeo pisati od malih nogu, znamo i njegov ukus za kazališna djela u kojima je aktivno sudjelovao tijekom djetinjstva i mladosti.
Na jednom od svojih putovanja u španjolski glavni grad, Madrid, upoznati tko joj je bio suprug Manuel Murguía, Galicijski autor i istaknuta ličnost 'Obnavljanje'. Rosalía je objavila knjižicu poezije napisanu na španjolskom, koju je nazvala «Cvijet", a ponovio je Manuel Murguía, koji se na njega pozvao u Iberija. Zahvaljujući zajedničkom prijatelju, njih dvoje upoznali su se s vremenom, da bi napokon vjenčati se 1858. godine, točnije 10. listopada, u župnoj crkvi San Ildefonso. Imali su 7 djece.
Iako neki književni kritičari tvrde da Rosalía nije imala ono što se kaže kao sretan brak, iako je jako voljela svog supruga, sigurno je poznato da joj je Manuel Murguía puno pomogao u književnoj karijeri, sve do objave djela bilo moguće.najpoznatiji galicijski «Galicijske pjesme», maksimalno odgovorna nakon same autorice, naravno, da je ovo djelo danas poznato i da ga ima pretpostavljao ponovni uspon galicijske književnosti u devetnaestom stoljeću.
Ako je samo po sebi pisanje u to vrijeme bilo teško za žene, nemojmo ni govoriti o tome koliko je bilo komplicirano to raditi na galicijskom i neka vam ih čitaju. Galicijski jezik bio je vrlo diskreditiran, sve udaljeniji od vremena u kojem je to bio unaprijed uspostavljeni jezik stvaranja galicijsko-portugalske lirike. Morali ste početi ispočetka, ispočetka, jer je sva tradicija izgubljena. Bilo je potrebno prekinuti s ravnodušnošću i prezirom koji su se imali prema jeziku, ali vrlo je malo onih koji su smatrali zadatak, jer bi to bio razlog za društvenu diskreditaciju i uopće ne bi imao važnost ako to učinite u Kastiljski. Tako, Rosalía de Castro dala je ugled Galicijcu kada se koristi kao jezik za «Galicijske pjesme», učvršćujući tako kulturni preporod galicijskog jezika.
Tijekom vašeg braka, Rosalía i Manuel često su mijenjali adresu: prošli su kroz Andaluziju, Extremaduru, Levante i na kraju, kroz Kastilju, prije povratka u Galiciju, gdje je autorica ostala do dana svoje smrti. Vjeruje se da je to dolazak i odlazak s jednog mjesta na drugo, uglavnom zbog posla i ekonomskih razloga, doveo do toga da je Rosalía stalno bila pesimistična. Konačno, umro 1885 zbog a rak maternice da je patila davno prije 1883. U početku je pokopana na groblju Adina, smještenom u Iria Flavia, da bi 15. svibnja 1891. godine ekshumirala njezino tijelo kako bi ga odnijeli u Santiago de Compostela, gdje je ponovno pokopana god. mauzolej koji je za nju stvorio kipar Jesús Landeira, smješten u kapeli Pohoda samostana Santo Domingo de Bonaval, u današnjem Panteonu slavnih Galicijanaca. Mjesto, mnogo bolje bez sumnje, za Galicijanku koja je dala sve za svoju zemlju.
Gradilište
Njegov rad, poput onog od Gustavo Adolfo Becquer, dio je intimna poezija iz druge polovice XNUMX. stoljeća, koju karakterizira prije svega jednostavan i izravan ton koji daje novi, iskreniji i autentičniji dah pokretu španjolskog romantizma.
Njegovo književno djelo poznato je prije svega po pjesnički sastav, koja se sastoji od 3 objavljena djela: Galicijske pjesme, Jebeš novase y Na obalama Sar. Prve dvije knjige napisane su na galicijskom i "Na obalama Sar", njezino pjesničko djelo na španjolskom, predstavlja izraz koji se vrti oko osobnih osjećaja i unutarnjih sukoba koje smo gore spomenuli, autorica: usamljenost, bol i duboka nostalgija za prošlim vremenom najvažnije su posljedice kontakta pjesničkog glas s mjestima svoje mladosti.
Također u radu "Na obalama Sar", pojavljuju se neki od motiva koji su već pronađeni u njegovoj prethodnoj produkciji na galicijskom: "sjene", prisutnost preminulih bića ili "tužnih", pojedinaca predodređenih do boli i progonjenih nesrećom. Upravo, neshvatljiva ljudska patnja, pred kojom se pobuni njegova savjest, ponekad se suočava s vlastitom religioznošću.
Rosalía de Castro njeguje poeziju koja smisao života razmatra iz usamljene i puste vizije svijeta. Ova perspektiva unapređuje egzistencijalni karakter koji se opaža kod nekih autora kao što su Antonio Machado o Miguel de Unamuno. Na taj je način, također, kao njegov ispovjednički ton, stvaranje novih strofa ili upotreba aleksandrijskog stiha (stih od četrnaest metričkih slogova sastavljenih od dva hemističa od sedam slogova s naglaskom na šestom i trinaestom slogu) preludira formalne tendencije modernističke poezije.
«Galicijske pjesme»
Su najpoznatije djelo, Objavljeno u 1863, napisan je na njegovom materinjem jeziku, galicijskom, kako bi osudio nepravdu počinjenu nad narodom i galicijskom kulturom općenito.
Ova knjiga od 36 pjesama, uključujući prolog i epilog, započinje glasom mlade žene koja je pozvana da pjeva, ispričavajući se, također u posljednjoj pjesmi, zbog svoje slabe sposobnosti da pjeva o Galiciji i njenoj ljepoti. Rosalía se u njima pojavljuje kao još jedan lik, što jasno pokazuje njezinu strast prema spomenutoj galicijskoj zajednici.
U galicijskim pjesmama jasno se razlikuju 4 različite teme:
- Ljubavna tema: Različiti likovi grada u različitim okolnostima i situacijama, žive ljubav na različite načine, prema popularnoj perspektivi.
- Nacionalistička tema: U ovim pjesmama se opravdava ponos galicijskog naroda, kritizira izrabljivanje njegovih stanovnika u stranim zemljama zbog emigracije i na kraju se protestira nad napuštanjem kojem je Galicija izložena.
- Carinska tema: opis i pripovijedanje prevladavaju sadašnjim vjerovanjima, hodočašćima, pobožnostima ili likovima karakterističnim za galicijsku popularnu kulturu.
- Intimna tema: Sama autorica Rosalía izražava svoje osjećaje u nekim pjesmama.
I u "Cantares gallegos" i u "Follas novas" pisac je oporavio mnoge elemente popularne poezije i galicijskog folklora koji su stoljećima bili zaboravljeni. Rosalía u svojim pjesmama pjeva o ljepoti Galicije, a napada i one koji napadaju njezin narod. Naklonjen je seljaštvu i radničkoj klasi i kontinuirano jadikuje zbog siromaštva, emigracije i problema koje to za sobom povlači. Ovaj primjer iz ove knjige pjesama odražava bol emigranta koji se oprašta od svoje zemlje:
Zbogom slavo! Zbogom sretan!
Napuštam kuću u kojoj sam rođen
Napuštam selo koje znam
za svijet koji nisam vidio.
Ostavljam prijatelje nepoznatima
Napuštam dolinu prema moru,
Napokon ostavljam koliko dobrog želim ...
Tko nije mogao otići! ...
"Follas novas"
Ovo je bila posljednja knjiga poezije koju je autor napisao na galicijskom, objavljena 1880. Ova zbirka pjesama podijeljena je u pet dijelova: Lutati, Intimno raditi, varia, Da tera e Kao što ste živjeli dvoje živih i dok ste živjeli dvoje mrtvih, a njegove pjesme pripadaju vremenu u kojem je živio s obitelji Simancas.
U tim pjesmama Rosalía osuđuje marginalizaciju žena u to vrijeme, a također se bavi protokom vremena, smrti, prošlosti kao boljim vremenom itd.
Kao neobičnu činjenicu, reći ćemo da je u svojoj preambuli autorica jasno stavila do znanja da više ne piše na galicijskom s ovim redovima:
"Alá idi, pois, kao Follas novas, kako bi se lijepo zvali vellas, jer ili jesu, i posljednje, jer plaćen xa dug u kojem mi se činilo da je coa miña terra, teško mu je napisati više stihovi na maternjem jeziku ".
U prijevodu stoji sljedeće: "Eto, onda idu nove stranice, koje bi se bolje nazvali starima, jer jesu i traju, jer mi je dug u kojem sam izgledao kao da sam već platio svoju zemlju teško napisati više stihova u maternji jezik ".
proza
I premda su nam u školama dali do znanja Rosalíju koja u njezino vrijeme nije bila vrlo značajna i bila je samo pjesnikinja, istina je da je i ona pisala prozu. Dalje, ostavljamo vam najznačajnije:
- "Kći mora" (1859.): Posvećeno u potpunosti njezinu suprugu Manuelu Murguíji. Njegov je argument sljedeći: Kroz životne događaje u Esperanzi, djevojčica spašena iz voda u neobičnim okolnostima, Tereza, Candora, Angela, Fausto i razvratni Ansot, ulazimo u ruzalijski svemir prepun sjena, melankolije i slomljenog srca. Suživot stvarnog i tajanstvenog, pesimistično poimanje života, nadmoć boli nad srećom u ljudskom postojanju, krajnja osjetljivost prema krajoliku, obrana najslabijih, opravdanje dostojanstva žena, jadikovka za siročadi i napušteni ... ponavljaju se motivi u autoričinom radu koje otkrivamo već u njezinim književnim počecima, čemu je ovaj naslov dobar primjer. Rosalía nije samo taj melankolični glas iz svijeta magle i nostalgije za domom koji je s vremenom oblikovao popularnu tradiciju, već energična i predana spisateljica koja već u svom prvom upadu u naraciju najavljuje duh genijalne jedinke, žene ispred svog vremena koja je poput svojih protagonista znala svijet promatrati očima posebne osjetljivosti. U ovome možete besplatno pročitati njegovo djelo link.
- "Flavio" (1861.): Rosalía ovo djelo definira kao "novi esej", jer ono što u njemu pripovijeda jesu njezine mlade godine. U ovom se djelu tema ljubavnog razočaranja ponavlja.
- "Gospodin u plavim čizmama" (1867.): Prema samoj Rosalíji de Castro, ovo je djelo svojevrsna "čudna priča" puna satirične fantazije, koja stvara asortiman lirsko-fantastičnih priča s tradicionalnim crtama čiji je cilj satiranje i licemjerja i neznanja madridskog društva . Unatoč rijetkosti, književna kritika smatra ga najzanimljivijim proznim djelom galicijskog autora.
- "Galicijska priča" (1864.), napisano na galicijskom jeziku.
- "Književnici" (1866).
- «Cadiceño» (1886).
- "Ruševine" (1866).
- "Prvi luđak" (1881).
- "Cvjetnica" (1881).
- "Padrón i poplave" (1881).
- «Galicijski običaji» (1881).
Ime Rosalía de Castro danas
Danas postoje mnoga mjesta, tributi i javni prostori koji pamte ime Rosalía de Castro, zbog važnosti koju je to imalo u ponovnom oživljavanju galicijskog jezika u našoj zemlji. Da navedemo samo neke:
- Škole u zajednicama Madrida, Andaluzije, Galicije, kao i u ostalim regijama Španjolske, kao i u inozemstvu. Stranice s imenom galicijskog pisca pronađene su u Rusiji, Urugvaju i Venezueli.
- Trgovi, parkovi, knjižnice, ulice, Itd
- Un vino s podrijetlom Rías Baixas.
- Un avion zrakoplovne tvrtke Iberia.
- Una zrakoplov pomorskog spašavanja.
- Prigodne ploče, skulpture, portreti, nagrade za poeziju, slike, novčanice Španjolski itd.
I kao što znate, to je redovito u mojim člancima, ostavljam vam s video izvještaj o autorici, oko 50 minuta, koja govori i o svom životu i o svom radu. Vrlo cjelovito i zabavno. Ostavljam vam i nekoliko citata koje posebno volim:
- Oko snovi koji hrane dušu: «Sretan je tko, sanjajući, umre. Jadnik koji umire ne sanjajući ".
- Oko mladost i besmrtnost: "Mladenačka krv kipi, srce je uzdignuto puno daha, a drska luda misao sanja i vjeruje da je čovjek, poput bogova, besmrtan."
Sjajno