Olavo Bilač bio je brazilski pjesnik, esejist i novinar koji rođen je u Rio de Janeiru dan kao danas 1865. Sjećam se ili ga otkrivam s ovim izbor pjesama u njegovu sjećanju.
Olavo Bilač
Od malih nogu posvetio se novinarstvo i osnovao časopise Cikada y Meio. Smatra se jednim od najvažnijih pjesnika svoje zemlje zajedno s Albertom de Oliveirom i Raimundom Correiom. Prvi put objavljena 1888. Bila je to knjiga pod naslovom Poezija nakon čega su uslijedile kronike, predavanja te dječji i edukativni radovi. Također je obnašao javnu dužnost i bio je jedan od osnivača Brazilska književna akademija. Njegov posmrtni rad bio je večer a objavljena je 1919.
pjesme
Progonstvo
Ne voliš me više? Dobro! Otići ću prognan
od moje prve ljubavi do druge ljubavi koju zamišljam...
Zbogom voljeno meso, božanski grabljivice
mojih snova, zbogom lijepo obožavano tijelo!
U tebi kao u dolini zaspao sam pijan
u snu ljubavi nasred ceste;
Želim ti dati svoj posljednji hodočasnički poljubac
kao netko tko napušta domovinu, prognan.
Zbogom, mirisno tijelo, domovino moje čarolije,
gnijezdo mekog perja iz moje prve idile,
vrtu, u kojem je napravljeno cvijeće, niknuo je moj prvi poljubac!
Pozdrav! Ta druga ljubav me mora ogorčiti,
kao kruh pojeden daleko, u izgnanstvu,
umiješena ledom i navlažena suzama.
Taština
Slijep, grozničav, nesanica, sa živčanom tvrdoglavošću,
umjetnik glanca mramor željene strofe:
želim da pulsira, želim da bude uzbuđeno,
želi u mramor uliti drhtaj agonije.
Galantno pobjeđuje na hrabar način;
bori se, blistaj, i posao blista završen:
- «Svijet koji sam svojim rukama iščupao niotkuda!
Kći moga rada! -Sjaji na svjetlu dana.
„Ispunjen mojom tjeskobom i gorući u mojoj groznici,
ti si bio grubi kamen; Dao sam ti dubok sjaj
i iricirajte svoje fasete zlatarskom njegom.
Mogu se nadati, jer živiš, spokojnoj smrti».
I zamisli da će se iscrpljen otkotrljati u podnožje svijeta,
i, o taštine, podleže pored zrna pijeska.
Vita nova
Ako s istim gorućim očima,
pozivaš me u istu drevnu radost,
ubiti sjećanje na prošle sate
u kojoj nas dvoje živimo odvojeno.
I ne pričaj mi o izgubljenim suzama
ne zamjeri mi raštrkane poljupce;
sto tisuća života stane u život,
kao sto tisuća grijeha u srcu.
Volim te! Plamen ljubavi, jači
oživljava. Zaboravi moju prošlost, ludo!
Kakve veze ima koliko sam dugo živio a da te nisam vidio
ako te još uvijek volim, nakon toliko ljubavi,
i ako još imam, u mojim očima i u ustima,
novi izvori poljubaca i suza!
Na zvona
Zvona s tornja, zvonite naglas!
Zemlja našu čežnju za beskonačnošću ne zadovoljava,
želimo osvajanje svijeta u kojem se stvari
budi vječan u vrelu milosti.
Odavde, iz blata ovih zamornih plaža
dokle je razmaknut safir nebesa,
nosi u svojim glasovima naše uplakane glasove
i prastari krik zemlje u sramoti.
U svečanim zvonima, u dvojnicama gorčine,
u borbama tjeskobe, svega što trpimo
odvedi ga u ravnodušnu samoću visine.
I oh zvona! reci im u vrhunskim kricima,
naš bol za one zvijezde u kojima smo rođeni,
naša nada do onih zvijezda kamo ćemo ići!
portugalski jezik
Posljednji cvijet Lacija, neobrađen i lijep,
Ti si, u isto vrijeme, sjaj i grob:
Samorodno zlato, ono u nečistom traperu
Grubi rudnik među plovnim šljunkom...
Volim te ovakvog, nepoznatog i mračnog,
Visokošumna kada, jedna lira,
Da imaš rog i zviždaljku procela
I privlačnost čežnje i nježnosti!
Volim tvoje divljaštvo i tvoj miris
Djevičanskih šuma i širokog oceana!
Volim te, o nepristojni i bolan jezik,
U kojem sam od majčinskog glasa čuo: "Sine moj!"
I u kojem je Camões plakao, u gorkom izgnanstvu,
Nesretni genij i dosadna ljubav!