Fotografija. Luis Castañeda, Facebook profil.
Luis Castañeda, Kanarski spisatelj La Palma, bio je dobitnik književne nagrade Amazon Storyteller za autore na španjolskom jeziku 2020 s Kad dođe kralj. Odobrio mi je ovo intervju Puno vam zahvaljujem na vremenu i dobroti. U njemu nam govori o tom romanu, drugim omiljenim knjigama, piscima i žanrovima, svojim utjecajima, običajima i hobijima autora te novim projektima koje ima na umu.
Intervju s Luisom Castañedom
Njegov debitantski roman Kad dođe kralj odabran je iz više od 5.500 naslova, iz 50 različitih zemalja, u samoizdanju Putem platforme Kindle Direct Publishing između 1. svibnja i 31. kolovoza 2020. Rad se temelji na posjetu koji je kralj Alfonso XIII posjetio otoku La Palma 1906. godine.
- ACTUALIDAD LITERATURA: Sjećate li se prve knjige koju ste pročitali? A prva priča koju ste napisali?
LUIS CASTAÑEDA: Nisam siguran da su to prve priče koje sam pročitao i napisao, ali su prve kojih sam svjestan. Prva knjiga kao takva bila je Zemlja krzna, srpnja verne, koji je očarao moj pred-adolescentni um i koji je prethodio nekolicini velikih francuskih književnika.
Kao prva priča za koju se sjećam da bi se pisanje moralo odnositi, već kao srednjoškolca, na nepristojna pripovijest naslovljen Luise na planetu žena, koji je namjeravao dodati malo boje i humora časopis fotokopirana koju nastojimo proizvesti u Institut. Nije bilo baš uspješno.
- AL: Koja je prva knjiga koja te pogodila i zašto?
LC: Mislim da sam utvrdio tri milje kao čitatelj koji se odnose na dvije knjige koje su me se duboko dojmile iz različitih razloga. The prvi, iz mog najborbenijeg vremena, bilo je Čovjek, talijanskog književnika i novinara Oriana Fallaci, sirova, nasilna, strastvena priča, napisana u drugom licu, o životu Alekosa Panagoulisa, klasični heroj koji je sam pokušao okončati takozvanu diktaturu pukovnika. Međunarodnu slavu stekao je nakon pokušaja napada na diktatora Georgiosa Papadopoulosa, 13. kolovoza 1968. godine, njegovog kasnijeg zatvaranja i mučenja, a kasnije i njegove smrti u još uvijek nejasnim okolnostima.
El drugi Knjiga koju želim navesti pripada mojem nostalgičnom vremenu, onim godinama samoće i bijede kao student novinarstva u Madridu koji me je nadmašio, okružen s tisuću lica koja su ulazila i odlazila u njihovim životima, meni stranim, nesposobnim da vide « onaj mali detalj koji sam naslikao na svojoj slici », kao što se dogodilo Juan Pablu Castelu u Tunelod Ernesta subota, dok nije pronašao Mariju Iribarne.
El treći Knjigu sam već primio u zrelosti, s većom vedrinom duha i koju prepoznajem kao posljednju kariku na ljestvici čitanja unutar latinoameričkog književnog trenda. Zapravo sam gotovo mogao izabrati bilo koji drugi naslov García Márquezali me potpuno ispunio Ljubav u vrijeme kolere, od kojih je, usput rečeno, još nisam završio s čitanjem, jer s vremena na vrijeme vraćam joj se potaknut nekom sumnjom, nekim pitanjem, nekom željom.
- AL: Tko je tvoj omiljeni pisac?
LC: Ovo pitanje, u ovim trenucima mog života, ima jednostavan odgovor, jer bez sumnje moram odabrati Kolumbijska Nobelova nagrada. Drugi pisci na koje bih ovdje također mogao ukazati - lipanj Rulf, Fokner Vilijam, Carpentier, itd. - Uvijek me vode, kao vrhunac, do Garcíe Márqueza. Niti je to što sam dobar čitatelj, jer Griješim puno čitanja i teško mi je otvoriti se drugim stilovima. Kad sam bio mlađi, čitao sam realistički roman, posebno novi američki roman poput Toma Wolfe, Norman Poštar, Truman PlaštSvi iz novinarskog svijeta, ali nisu u potpunosti zadovoljili moj duh sanjarenja.
- AL: Kojeg biste lika u knjizi voljeli upoznati i stvoriti?
LC: Nikad nisam razmišljao o ovome, ali rekao bih vam da bih volio stvarati i živjeti zajedno s avanturističkim likovima, poput Phileas Fogg de Oko svijeta za 80 dana ili putnik de Vremenski stroj, HG Wells, bijeg od Morlocka, ili Axel spuštajući se do Središte Zemlje.
- AL: Ima li manije ili navike što se tiče pisanja ili čitanja?
LC: Kad pišem Volim me pratiti glazbom (instrumentalno, inače me dekoncentrira) i, barem tijekom cijele godine koju sam pisao Kad dođe kraljod pucanj likera od mušmule koju je sastavila moja majka. Tada je potrebno imati vrata zatvorena, riješiti se vrijeme naprijed (ne mogu početi pisati znajući da ću ga za pola sata morati ostaviti da se pridržavam neke obveze) i, konačno, znatiželja: Moram imati kratke nokte, dobro iznajmljuje, koji mogu dodirivati tipke s pločicama.
- AL: A vaše omiljeno mjesto i vrijeme za to?
LC: Kada je nešto što teško odabirem, već se pokoravam kad me ostavi do kraja života. Pokušavam postići stabilnost, ali kao autonomna kakva jesam, to je često himera. U svakom slučaju, početak pisanja obično se događa nešto nakon osam popodne otprilike do deset sati. Niti ja biram gdje, niti to razmatram. ja imam mali ured, podijelio sa suprugom, gdje imam računalo, knjige, šahovske trofeje, svoje druge stvari ... Jednostavno moram pronaći način da izbacim svoju ženu kako bih postigla usamljenu usamljenost.
- AL: Što nam govori vaš roman Kad dođe kralj?
LC: Ovaj nam roman govori o samoća i nada, ljubav i slom srca, mržnja i zavist, života i smrti; je priča o univerzalnim osjećajima koncentriranim u malenoj vulkanskoj stijeni okruženoj morem. Kad dođe kralj, koja je podnaslovljena ljubav i smrt na otoku, je povijesna fikcija, ili povijesna postavka, koja nam govori život i peripetije stanovnika zaboravljenog otoka što čekaš, za kojim žude, dolazak kralja carstva da ih spasi, spasi ih svih nevolja. I kako, međutim, sudbina i vlastiti postupci na kraju preokreću taj susret, koji je trebao biti povijesni, ne samo početak novog života, već slavni vrhunac drame koja ih progoni.
Uz svu brigu na svijetu, oni pripremaju mali grad za doček, čak i sa svim patnjama i potrebama, Pero, kao da je prokletstvo, postajanje predstavlja prepreke koji može pokvariti željeni susret, poput onog koji se dogodi na prvoj stranici: izgled beživotnog tijela, izboden i plutajući u zaljevu, slavnog liječnika Mauricija Santosa Abreu.
Odsad nadalje, a zborski roman koja otkriva uključene likove i njihove odnose, a u kojoj ljubav - zabranjena, uznemirena i zanemarena - igra odlučujuću ulogu.
- AL: Ostali žanrovi koji ti se sviđaju?
LC: Moj književni ukus, kao čitatelja, mijenjali su se tijekom godina. U posljednje vrijeme zapanjena sam svojom zahvalnošću za biografije i, općenito, od strane povijesni roman. Kao da sam, dok sam okretao rođendan, bio očaran starim pričama, a također i starim filmovima.
- AL: Što sad čitaš? A pisanje?
LC: Upravo završavam čitanje jednog divnog biografija o braći wright, povijesni esej-priča iz Madrida, presječen na češki i, kao roman, neko vrijeme pratim čitanje knjige Imam u sebi sve snove svijeta, dragocjeno djelo Jorge Diaz.
U pogledu pisanje je gore, jer u ovo doba ne proizvodim. U procesu sam prilagoditi se, osjetiti i pokrenuti poviješću koja se bori za oblikovanje. Zapisujem fraze, ideje, osjećaje. Moram napuniti prsa i svoj um glasovima likova prije kanaliziranja priče. Vidjet ćemo što će izaći.
- AL: Je li vam trenutak krize koji doživljavamo težak ili ćete moći zadržati nešto pozitivno za buduće romane?
LC: Od zatvaranja i tijekom prošle godine primjenjujem a metoda da me izbjegne stvarnost koja mi je poslužila kao psihološki štit i nije bila nitko drugi nego usredotočiti se na posao. Počeo sam nadoknađivati zaostatke, a zatim sam se prihvatio projekata za koje inače ne bih imao vremena ni zamaha. Puno sam svakodnevno radio tijekom tih mjeseci stanke ili polustagnacije u svojoj tvrtki, u kojoj živim i gdje obavljam svoj rad i životnu aktivnost.
Pero jedva sam mogao pisati u tom razdoblju. Neizvjesnost mi nije pružila potreban mir za to. Smiješno, ali tako je to bilo. Sada, s novom godinom i nakon nekoliko dana razmišljanja, opet pronalazim svoj put. I, oh, iznenađenje: paradoksalno je da cesta prolazi kroz posao. Svakodnevni posao će mi dati mir za stvaranje. Ja sam na tome. Imam nade.