Julio Alejandre. Intervju s autorom Otoci Poniente

Julije Aleksandreautor je madridskog pisca povijesnih romana sa sjedištem u Extremaduri Otoci Poniente, njegov najnoviji roman. Odobrio mi je ovo intervju gdje nam govori o njoj i svemu ponešto o njezinim ukusima, omiljenim autorima, njezinim spisateljskim navikama ili trenutnoj izdavačkoj sceni. Vas Zaista cijenim vaše vrijeme i dobrotu.

Intervju s Juliom Alejandreom

• ACTUALIDAD LITERATURA: Sjećate li se prve knjige koju ste pročitali? A prva priča koju ste napisali?

JULIO ALEJANDRE: A priča dijete koje je došlo u prvoj kartici za čitanje, zvalo se Roda i sjećam se da je to bilo jako tužno; zatim je došao stripovi a kasnije i omladinski romani. Mislim da sam počeo postati čitatelj kad sam shvatio da bih radije čitao stripove nego samo gledao crtiće.

La prva priča Napisao bih ga kao dijete, najviše osam ili devet godina, jer tijekom ljetnih praznika moja majka organizirana između braće natjecanja u pričamaPretpostavljam da bismo je mogli pustiti da se malo odmori. I tamo smo svi skočili - bilo nas je petero - da izmišljamo priče. 

• AL: Koja je prva knjiga koja te pogodila i zašto?

JA: Mnoge knjige koje sam čitao kao tinejdžer, posebno avanture:Djeca kapetana Granta, Jules Verne, Posljednji Mohikanac, Fenimorea Coopera itd., ali možda me najviše pogodila ona Ljubav velikog medvjedaSerguisza Piaseckog, koji se bavi njihovim pustolovinama krijumčara na rusko-sovjetskoj granici, u međuratnom dobu. Privlačnost tog divljeg i ludog života, bez pravila, bez sutrašnjice, natjerala me je da postanem krijumčar. Objavljen je u zbirci Reno, a kopiju još uvijek imam. Ima žute i labave stranice, ali uzbuđena sam što mi je pri ruci i povremeno joj se vraćam.

• AL: Tko je tvoj omiljeni pisac? Možete odabrati više od jednog i iz svih razdoblja.

JA: Moj omiljeni pisac je Juan Rulfo. Napisao je samo jednu knjigu i zbirku priča, ali nije mu trebala više. Općenito mi se sviđaju autori čarobni realizam, koji su uvelike utjecali na moj način pisanja i razumijevanja književnosti, Mario Vargas Ljosa, García Márquez, Mona Lisa belli. Od španjolskog ostajem s Gonzalom Bujica Ballester i Ramón J. Sénder. Također Vazquez Montalban Sviđa mi se jako. Sve iz XNUMX. stoljeća. Od XIX. Becquer, već na polovici između dva stoljeća, Pío Baroja.

• AL: Kojeg biste lika u knjizi voljeli upoznati i stvoriti?

JA: Volio bih znam toliko likova, izmišljenih i povijesnih, da je teško odabrati jednog od njih, ali naravno da bih volio trljati ramena s onim izmučenim konradijanskim likom iz Lord Jim, S Carlos Deza, melankolični protagonist Radost i sjene ili s pustolovom Shanti Andiaby Baroja.

U pogledu stvoriti, Volim Hanibal da je uspio ocrtati Gisbert haefs u svom istoimenom romanu.

• AL: Ima li hobija što se tiče pisanja ili čitanja?

JA: Lav iz noć, u krevet, a ako jednom ne, čini se da nešto nedostaje. Volim pisati s uključenim radiom a glasnoća vrlo mala. Još jedan hobi: dok pišem roman koji samo čitam žanr policija. Pomaže mi da se isključim.

• AL: A vaše omiljeno mjesto i vrijeme za to?

JA: Više volim pisati za sutra, tada se bolje koncentriram, iako mi posao pruža malo prilika za to. I mjesto, pored prozor okrenut prema van, podići pogled i moći kontemplirati krajolik.

• AL: Što nalazimo u vašem romanu Otoci Poniente?

JA: Vjerojatna odiseja a brod to jest gubitak u Južni pacifički, u krajem XNUMX. stoljeća, i nikad se više nije čuo.

To spada u povijesni žanr, ali zapravo je vječna drama borbe za život: sto osamdeset i dvoje ljudi svih rangova i kvaliteta, od mornara do doseljenika, plemića i pučana, muškaraca, žena i neke djece, koji su bačeni kroz negostoljubiva mora i divlje zemlje u potrazi za boljim životom. Išli su u susret Salomonovim otocima, ali otkrili su Australiju; Tražili su slavu, ali našli su pakao; i umjesto na glas, povijest ih je odbacila u zaborav. Mikrokozmos prijateljstva, mržnje, ljubavi, odanosti i izdaje, bijede i veličine, stvar je, ukratko, od koje smo svi napravljeni.

• AL: Ostali žanrovi koji ti se sviđaju osim povijesnog romana?

JA: Imam dobra usta i pročitao sam gotovo sve: poezija, povijest, znanost i puno pripovijesti, bilo koje ere, žanra ili književne struje, romana ili novele, napisane na španjolskom ili prevedene, etablirani pisci ili Indija. Ali, pokušavajući precizirati, reći ću vam da mi se sviđa čarobni realizam, crni rodje socijalni roman, ono od avantureje viktorijanskije naučna fantastika, neizvjesnost, neki od fantasy žanra (progutao sam Gospodara prstenova u tjedan dana), maloljetnici, utopije ... Svejedno, nisam ni puno precizirao.

• AL: Što sad čitaš? A pisanje?

JA: Sviđa mi se čitati nekoliko knjiga istovremeno. Sad sam uključen u knjigu o documentación povijesni, Trećine mora, Magdalene de Pazzis, izbor priča iz Stevenson i roman o njemu ubojstvo Olofa Palmea, U slobodnom padu, kao u snuLeifa G. Perssona, inače vrlo zanimljiv.

I ja sam pisanje u povijesni roman smješten u XNUMX. stoljeće, poput otoka Poniente, ali čija je tema usredotočena na dugo rat od Atlantska domena.

• AL: Što mislite kako je izdavačka scena za onoliko autora koliko ih želi ili želi objaviti?

JA: Autori su u porastu, a izdavači u padu. To je savršena definicija teške panorame. The brojne izdavačke kuće koje su postojale u Španjolskoj prije nekoliko desetljeća sada su u rukama velike skupine koji se klade na osiguranje, izdavači srednje i male oni su zasićen izvornika i objavljivanje radne površine Postaje a vrlo održiva alternativa izdati.

Osobno, književni natječaji su mi puno pomogli, priče i romana. Da nije bilo njih, možda nikad ne bih objavio.

• AL: Je li vam trenutak krize koji doživljavamo težak ili možete ostati s nečim pozitivnim?

JA: Tamo gdje živim, u malom gradu na Extremadura duboko, mislim da se kriza bolje snalazi: nije isto ograničiti se na pod od osamdeset četvornih metara nego kuća s vrtom, voćnjakom ili torom. Svejedno, oduvijek sam volio vidjeti pozitivna strana stvari, koliko god oni bili teški, a ova mi je pandemija dopustila provodim više vremena s mojom obitelji i pišem kao nikad prije.