Fotografija: ljubaznošću autora
Lucija Chacon je iz Almuñécara i studirao je prevođenje i tumačenje na Sveučilištu u Granadi. Devedesetih se preselio u Madrid, a prije nešto više od deset godina poželio je preobratiti svoje hobi za šivanje u svoj način života otvorivši blog i kanal s podukama na YouTubeu. Prošle godine je dao skok do književnosti i objavio svoj prvi roman, sedam šivaćih igala. U ovu intervju Priča nam o njoj i mnogim drugim stvarima. Puno vam zahvaljujem na vašem vremenu.
Lucía Chacón — Intervju
- ACTUALIDAD LITERATURA: Vaš novi roman je sedam šivaćih igala. Što nam govorite o tome i odakle ideja?
LUCIA CHACÓN: Oduvijek sam željela napisati roman koji bi mi pomogao da uhvatim neke obiteljske priče da želi da ostanu zauvijek. Osim toga, bilo mi je jako zanimljivo govoriti o temama koje devedesetih nisu imale naziv ili se o njima nije uobičajeno govorilo, kao npr. sestrinstvo, osnaživanje ženaje mentalno zdravlje, bullying rad...
S obzirom na moj rad kao kreator digitalnog sadržaja, najprirodnije je bilo to raditi u okruženju koje mi je poznato i kroz koje sam se udobno kretao. Zato se radnja romana odvija u a šivaća radionicagdje se sastaju moji prijatelji sedam glavnih ženskih uloga. Sve su one vrlo različite žene jedna od druge i zbog toga se čitatelji poistovjećuju s nekima od njih iskustva dijele ili s vlastitim vitalnim trenucima. Tijekom svojih šivaćih popodneva u Madridu 1991. godine, otkrivaju nam epizode njegovog života i stvaranje veza od duboko prijateljstvo između njih.
- AL: Možete li se sjetiti nekog od svojih prvih čitanja? A prva priča koju si napisao?
CL: Majka mi je čitala priče na engleskom od vrlo mlade dobi. Njegova sestra nam ih je poslala iz Engleske. Iz tih ranih godina sjećam se dogodovština Morska lasta. Kad sam već čitala, jako sam uživala u knjigama Petorica i pak. Između prijatelja mi smo ih posuđivali jedni drugima. Ne sjećam se prve priče koju sam napisao, ali se sjećam prvog puta objavili su mi kratku priču u novinama. Bilo je to povodom dodjele Coca-Cola nagrada, u Dnevnik 16, još u godini 1982.
- AL: Glavni pisac? Možete odabrati više od jednog i iz svih razdoblja.
CL: Almudena Grandes, bez oklijevanja. Da istaknem još nekoliko: Slika rezerviranog mjesta Eduarda Mendoze, lagani gabas, Maria Dueñas, Juan Jose Millás, Rose Montero, Máximo Huerta… Sigurno mi je ostavio nešto.
- AL: Kojeg biste lika u knjizi voljeli upoznati i stvoriti?
CL: Vanzemaljac koji je tražio Gurba od strane Barcelone. Mislim da nam je humor sličan i da bismo se zajedno puno smijali. Htjela bih stvarati claire randal sage Outlander od Diane Gabaldon. Smatram ga fascinantnim likom.
Običaji i čitanja
- AL: Ima li nekih posebnih navika ili navika što se tiče pisanja ili čitanja?
LC: Trebam apsolutna tišina za obje aktivnosti. Teško mi je koncentrirati se i zato se nastojim što više izolirati, pogotovo kad pišem.
- AL: A vaše omiljeno mjesto i vrijeme za to?
LC: Pišem kod kuće u a habitacion koje sam za to omogućio. Sa svog stola imam a jako lijep pogled a to je uvijek inspirativno. Bilo koji trenutak dobar je za pisanje, iako mislim da poslijepodne bolje mi odgovaraju. Naravno, uvijek uz šalicu ty.
- AL: Postoje li drugi žanrovi koji ti se sviđaju?
LC: Više volim fantastične romane.
Krajolik čitanja i izdavaštva
- AL: Što sad čitaš? A pisanje?
CL: kraj zabave od Nagore Suarez, a triler što me čudi. Uronjen sam u pišem svoj drugi roman, koja solhoće li nakon ljeta ys nastavljanje od prvih ali neovisno jedno o drugom. Život ide dalje na akademiji za šivanje, likovi su evoluirali i postoji mnogo novih priča i likova za koje se nadam da će očarati moje čitatelje.
- AL: Što mislite kako je izdavačka scena i što je odlučilo da pokušate objaviti?
LC: Ja sam Upravo je stigao i ne mogu reći da još uvijek imam viziju izdavačke scene da vam dam čvrsto mišljenje. Volim učiti i otkrivati sitnice i nedostatke sektora i, prema ono malo što o tome znam, zasad moram reći da je broj naslova koji se svake godine objavi fascinantan. To je izazov za svakog pisca, a ja volim izazove. Zato kad se ukazala mogućnost objave romana nisam dvojio.
- AL: Je li vam trenutak krize koji doživljavamo težak ili ćete moći zadržati nešto pozitivno za buduće priče?
LC: Da je svijet savršen, možda ne bismo imali razloga stvarati druge. Po prirodi sam optimističan i uvijek tražim dobru stranu stvari. Bilo bi tužno da u svemu što nam se događa ne možemo pronaći nešto pozitivno. Mislim da je to osnova učenja i samo učenjem rastemo.