Fotografije. (c) Komunikacijska domišljatost
Ana Alcolea je književnik iz Zaragoze s dugogodišnjom nastavničkom karijerom Jezik i književnost kao u objavljivanju informativnih djela, književnost dijete i mladost (osvojio Nagrada Cervantes Chico u 2016.) i konačno, romani kao Pod lavom svetog Marka o Margaritina zdravica, koja se sada predstavlja. Hvala vam puno na vašem vremenu, dobroti i predanosti za ovo intervju.
Ana Alcolea. Intervju
- ACTUALIDAD LITERATURA: Sjećate li se prve knjige koju ste pročitali? A prva priča koju ste napisali?
ANA ALCOLEA: Vjerojatno je prva knjiga koju sam pročitao bila Tri mušketira, Alexander Dumas, u ilustriranom izdanju za djecu. Barem je prvi kojeg se sjećam. Prva knjiga koju sam napisao bila je Izgubljeni medaljon, roman nastao u Afrika, u kojoj dječak traži medaljon koji je nosio njegov otac kada je poginuo u avionskoj nesreći u džungli.
- AL: Koja je prva knjiga koja te pogodila i zašto?
AA: Dvije vrlo različite knjige, Jane Eyre, Charlote Brönte, za njegovu nekonvencionalnu ljubavnu priču i za njegove krajolike toliko različite od onih u kojima sam živjela. Y Pitajte Aliciju, koji je objavljen kao pravi dnevnik tinejdžerice koja živi u svijetu droge. Bila sam jako impresionirana.
- AL: Tko je tvoj omiljeni pisac? Možete odabrati više od jednog i iz svih razdoblja.
AA: Na ovo je vrlo teško pitanje odgovoriti. Mnogo je i vrlo fascinantnih: od Homer, Sofoklo, Cervantes y Shakespeare a Tolstoj, herink Ibsen, Sigrid Neraspoloženo, Dostojevskog, i Thomas Mann, Stephan podružnica. Od sadašnjeg vremena s kojim ostajem Juan Marsé, Manuel Vilas, Mauricio Wiesenthal i Irene Vallejo.
- AL: Kojeg biste lika u knjizi voljeli upoznati i stvoriti?
AA: A Don Quijote iz La Manche, koju zapravo stvaramo svaki dan, a ako ne, pogriješimo. To je lik koji nastoji od svog života napraviti umjetničko djelo, nešto lijepo za njega i za druge. Želi biti gospodin u romanu i svaki dan izmišlja jednu ili više avanturističkih epizoda kako bi njegov ideal mogao preživjeti. Živite između fikcije i stvarnosti, kao i svi mi. Cervantes je to znao vidjeti i odraziti bolje od ikoga.
- AL: Ima li hobija što se tiče pisanja ili čitanja?
AA: Prije nego što sam slušao operu da pišem. Ali sada pišem općenito šutljiv, posebno u ovom razdoblju, u kojem živim na vrlo tihom mjestu. Fokusiram se vrlo lako bilo gdje. Volim početi pisati svoje romane u a cuaderno, ručno. Zatim nastavljam s računalom, ali uživam u onom trenutku klizanja olovke, crne, preko papira i gledanja kako nastaju riječi koje će postati priče.
I pročitajte, Čitam samo na papiru. Nemam elektroničku podršku za čitanje knjiga. Volim listati i dodirivati papir. Tako da sam svjestan da je povijest uvijek na svom mjestu. Na zaslonu bi se činilo da će kako se stranica okreće, riječi i njihovo značenje nestati.
- AL: A vaše omiljeno mjesto i vrijeme za to?
AA: Ujutro nakon doručka i uz šalicu čaja i dalje pareći. Ako sam kod kuće, pišem na Despacho, s prozorom s moje lijeve strane. Izvan kuće obično pišem vlakovi i u zrakoplov kad putujem.
- AL: Što nalazimo u vašem najnovijem romanu, Margaritina zdravica?
AA: Margaritina zdravica je putovanje u sadašnjost i prošlost glavne junakinje, koja se vraća u svoju obiteljsku kuću da je isprazni nakon očeve smrti. Predmeti, papiri, knjige odvode je u vrijeme kada je bila dio tog doma, tijekom tranzicijskih godina. Nije roman samozadovoljan vremenom ili obiteljskim odnosima, čak ni s glavnim junakom, koji je ujedno i pripovjedač. Nema junaka u Margaritinoj zdravici. Samo ljudi. Ni više ni manje nego samo ljudi.
- AL: Ostali žanrovi koji ti se sviđaju osim povijesnog romana?
AA: Obično čitam roman intimniji od povijesnog. Zanimaju me likovi i njihov dijalog s njihovim vremenom, što je dio njihovih životnih okolnosti. Čitam i ja poezija, jer se gotovo uvijek nađem u tome.
- AL: Što sad čitaš? A pisanje?
AA: Čitam a biografija norveške spisateljice Sigrid Undset, koja je 1928. dobila Nobelovu nagradu za književnost. Pišem knjigu koja bi mogla biti naslovljena Moj život u kabini jer sam sedam mjeseci pedeset posto vremena živio u izoliranoj kabini u planinama, u Norveška, i želim izraziti moj odnos s prirodom: riječni glasovi, šaputanje lišća drveća, promjena godišnjeg doba ... Mislim da trebamo živjeti više u kontaktu i razgovoru s prirodom, a pisanje ove knjige uči me da više gledam i slušam i bolje.
- AL: Što mislite kako je izdavačka scena za onoliko autora koliko ih želi ili želi objaviti?
AA: Na ovo je također teško odgovoriti. Osjećam se vrlo privilegirano jer sam do sada objavio praktički sve što sam napisao. Vidim da ima mnogo autora koji žele objaviti odmah, u žurbi, a to je profesija za koju morate biti vrlo strpljivi. Morate puno pisati. I prije svega morate puno čitati.
Počeo sam pisati kad sam imao više od trideset i pet godina, a prvi izdavač kojem sam poslao original to nije želio. Drugo da, a s njim ima i više od 30 izdanja. Imam roman koji je prošao dva izdavača koji ga nisu objavili, treći ga je objavio i oduševljen sam njime. Morate znati čekati. Ako je knjiga dobra, gotovo uvijek na kraju pronađe svoje mjesto. Obično.
- AL: Je li vam trenutak krize koji doživljavamo težak ili ćete moći zadržati nešto pozitivno za buduće romane?
AA: Vrijeme je emocionalno teško za sve, naravno. U ovom sam razdoblju bio vrlo kreativan i napisao sam mnoge stvari u kojima je tema pandemije uvedena bez moje prethodne volje. Kad započnem roman, ne znam što će se dogoditi, roman nastaje, a ponekad promaknu pitanja koja niste imali na početku.
Vjerujem da su romani poput života: znamo da će završiti, ali ne znamo kako i kada. Riječi i likovi iznenađuju me dok pišem. Mislim da je to jako važno u mojim romanima. Margarita me jako iznenadila dok je pisala svoju priču Margaritina zdravica. Naučio sam puno o njoj i o sebi.