Miguel Altolaguirre i Emilio Prados
Manuel Altolaguirre i Emilio Prados bila su dva pjesnika malagueños koji pripadaju Generacija 27. Zasjenjena od ostalih kolega iz one šačice genija koji su je izmislili, njegova je kvaliteta također nesporna. Danas ih se sjećam i opravdavam sa 6 njihovih pjesama.
Manuel Altolaguirre
Rođen u Malagi 1905. godine, prije dvadesete godine osnovao je svoju prvu časopis za poeziju u kojoj je bilo suradnji priznatih pjesnika i nekih kolega iz njegove generacije. Putovao je u Francusku i Englesku, gdje je osnovao vlastitu tiskaru.
Kad se vratio u Španjolsku ostao je s Republikom tijekom građanskog rata a na kraju sukoba zauvijek je otišao. Osnovana je godine Meksiko a bila je posvećena kinematografskoj režiji. Na 1959, tijekom posjeta Španjolskoj, poginuo u nesreći automobila u Burgos.
Među njegova najpriznatija djela su Samoće zajedno y Poetski život.
3 pjesama
s vama
Nisi tako sama bez mene.
Moja samoća te prati.
Protjerao sam, ti odsutan.
Tko od vas oboje ima domoljublje?
Nebo i more nas spajaju.
Pomisao i suze.
Otoci i oblaci zaborava
Oni razdvajaju tebe i mene.
Oduzima li vam moje svjetlo noć?
Isključuje li tvoja noć moje želje?
Prodire li tvoj glas u moju smrt?
Moja smrt je nestala i dosegla vas?
Na mojim usnama uspomene.
U tvojim očima nada.
Nisam takav sam bez tebe.
Prati me tvoja samoća.
***
poljubac
Kako si sama bila unutra!
Kad sam ti zavirio u usne
crveni tunel krvi,
mračno i tužno, tonulo je
do kraja svoje duše.
Kad je moj poljubac prodro,
njegova toplina i njegova svjetlost su davali
podrhtavanje i trzavice
vašem iznenađenom tijelu.
Od tada ceste
koji vode do vaše duše
ne želite da budu pusti.
Koliko strelica, riba, ptica,
koliko milovanja i poljubaca!
***
Ljubavi, samo se pokaži ...
Volim da se samo pokažeš
za ono što započinješ od mene,
nevidljivi zrak jesi
da mi otmeš dušu
umrljavajući čisto nebo
uz uzdahe i suze.
U prolazu si me napustio
nabrijan granama,
obranjen od hladnoće
trnjem koje se ogrebe,
zatvorio svoje korijene
prolaz vode,
slijep i bez lišća golog čela
to dragocjeno zelenilo i nadu.
Emilio Meadows
Također rođen u Malagi 1899. godine, sa 15 godina otišao je na studij u internat Madrid gdje se poklapalo sa Juan Ramón Jiménez. Kasnije je bio u Studentskom domu gdje se i upoznao Dalí i García Lorca. Proveo je gotovo godinu dana u bolnici zbog plućna bolest i tamo iskoristio priliku za čitanje i pisanje. Kada se oporavljate, vratio se u Malagu gdje je sudjelovao u osnivanju Časopis Litoral. Bilo je i urednik za tiskaru Jug, koja mu je donijela međunarodnu slavu. Također je otišao u Meksiko i tamo umro.
Njegovo je djelo podijeljeno na tri faze posvećena socijalni problemi, priroda i introspekcija. Neki naslovi jesu Šest maraka za slagalicu o Plakanje u krvi.
3 pjesama
Prividna tišina
Prividna tišina pred vašim očima,
ovdje, ova rana ?? nema vanzemaljskih granica ??
danas je vjernik vaše stabilne ravnoteže.
Rana je tvoja, tijelo u kojem je otvoreno
Vaša je, još uvijek ukočena i lividna. Dođi dodirnite
siđi, bliže. Vidiš li svoje porijeklo
ulazeći tvojim očima u ovaj dio
suprotno životu? Što ste našli?
Nešto što nije trajno vaše?
Baci svoj bodež. Baci svoja osjetila.
U vama ono što ste dali rodi vas,
To je bilo tvoje i uvijek je to kontinuirana akcija.
Ova rana je svjedok: nitko nije umro.
***
Pjesma za oči
Što želim znati
jesam gdje sam ...
Tamo gdje sam bio,
Znam da nikad neću saznati
Kamo idem znam ...
Tamo gdje sam bio,
Gdje ja idem,
gdje sam ja
Želim znati,
Dobro otvoreno u eteru,
mrtav, to neću znati, živ sam,
ono što sam želio biti.
Danas bih to volio vidjeti;
ne sutra:
Danas!
***
sanjati
Zvao sam te. Nazvao si me.
Tečemo poput rijeka.
Ustao na nebu
imena zbunjena.
Zvao sam te. Nazvao si me.
Tečemo poput rijeka.
Naša su tijela ostala
licem u lice, prazno.
Zvao sam te. Nazvao si me.
Tečemo poput rijeka.
Između naša dva tijela,
Kakav nezaboravan ponor!