Carlos Pellicer On je jedan od najznačajnijih meksičkih pesnika prve polovine 1899. veka i rođen je na današnji dan XNUMX. tabasco, gdje je bio i senator do svoje smrti u Meksiko Sitiju. Pamtimo to sa ovim izbor pjesama koje prikupljamo od njegovog rada.
Carlos Pellicer
Posvetio se i muzeologiji i bio na nekoliko važnih funkcija u različitim muzejima. Bio je i profesor književnosti i istorije i član Meksička akademija jezika. Dobitnik je i Nacionalne nagrade za književnost i bio je na čelu Vijeće pisaca Latinske Amerike, sa sjedištem u Rimu.
Bilo je to veliki putnik, koji je puno inspiracije crpeo iz prirode (iz velikih rijeka, džungle i sunca). Od njegovog rada možemo izdvojiti: Boje u moru i druge pesme, Kamen žrtve, Junski sat, Šestougao, Podređenosti o Rečima i vatrom.
Carlos Pellicer — Izbor pjesama
Moja spremnost da budem nema granica
Moja spremnost da budem nema granice;
On samo gleda dole i ne gleda.
Popodnevno ili ranojutarnje svjetlo?
Moja spremnost da budem nema granica.
Čak ni sumornost lijepog duela
oplemenjuje moje srećno telo.
Život kipa, nenaseljena smrt
bez baštovanstva čežnje.
San bez snova je tih i senke
čudesno carstvo mojih očiju
svedena u sivilo sela.
Bez sadašnjeg odsustva maramice
Dani prolaze u jadnim zavežljajima.
Moja spremnost da budem nema granica.
Bezimena ljubav
Bezimena ljubav, sudbinsko područje
bića i nebića. Vaša skora opsada
podnosi moj bol i poništava dosadu
iscrpljene čaše ili čvrstog vina.
U visokoj tišini, akvilin
plavi raspon tišine, živ. U sredini
zbog nesretnog strpljenja vaše opsade
Otvaram kaveze i prelijevam trill.
Za tebe vješam vijence na zidove;
Zbog tebe sam prolazniji i u zrelijim
ti ćeš sanjati, lakšam tvoje pjesme.
I ja te nosim u svom biću i ti si sakupio
stav da u Firenci ili Vizantiji
posvećuje svoje golubove zaboravu.
Prilikom napuštanja duše
Voda sumraka, žedna voda,
late birds te ostavljaju kao slogove.
Ljuljajući se u topolama, vjetar vam popusti
radost tvojih očiju koje piju u mojim.
Uskladio sam svoje misli sa tvojim mračnim radostima
i svidjela mi se slatkoća tvojih sporih riječi.
Ti si produžio sumrak u mojim žednim rukama:
Progutao sam tvoja tragična ljeta u kruhu.
Moje ruke će biti vlažne od tvojih grudi.
Ostaće ti otrov od moje tvrdoglavosti,
plutajući cvijet tjeskobe koji je krstio sudbinu.
Iz naše dvije tišine jedan dan mora izaći
blistavu vodu koja daje božansko plavetnilo
na dnu čempresa tvoje i moje duše.
U tišini kuće, vi...
U tišini kuće ti,
i u mom glasu prisustvo tvog imena
poljubio između oblaka odsutnosti
vazdušni blok samoća.
Sve iza zatvorenih vrata, tišina
Čeka te avangarda herojstva,
čuvajući vojsku zagrljaja
i veliki plan sreće.
Ne znam kako da hodam osim prema tebi,
mekom stazom gledanja u tebe
stavi moje usne pored mojih pitanja
-jednostavan, vječni cvijet zapitanja sebe-
i slušaj te ovako u meni, već krv i vatra
odbaciti, blistav, senke…!
Vazdušna jabuka samoće,
tihi zalogaj odsustva,
riječ o putovanjima, zimskoj odjeći
to će učiniti ravnice golim.
Ti u tišini kuće. I
na tvojim usnama odsustva, ovde tako blizu
da između nas dvoje krug riječi
Stapa se u ono najbolje što pjesma daje.
Ovaj čamac bez vesala je moj…
Ovaj čamac bez vesala je moj.
Na vjetar, na vjetar, samo na vjetar
dao mu je svoj kurs, njegov indolentan
pustoš sterilne udaljenosti.
Sve je već izgubilo svoju hijerarhiju.
Pun sam ničega i ispod mosta
samo blato, kriminalac
propast vode i njenog srebrnog pribora.
Svi odlaze ili dolaze. Ja ću ostati
onome što daje gubitak hrabrosti i straha.
Na vetar, na vetar, na šta god vetar hoće!
More bez časti i bez piraterije,
izvrsnosti bilo koje plave boje
i ovaj čamac bez vesala koji je moj.
Danas kada ste se vratili, oboje smo ćutali
Danas kad si se vratio, obojica smo ćutali,
i samo naše stare misli
Oni su obasjali slatku tamu
da budu zajedno i da ništa ne govore.
Samo su se ruke toliko tresle
kao razbijanje gvožđa odsutnosti.
Kad bi oblak zasjenio naše živote!
Ostavi nove glasove u mom srcu,
veoma jasan, sadašnji napad,
vaše osobe na pejzažima
Šta je u meni za vazduh tvoga života.