Margaret Atwood je jedan od autora najreprezentativniji — da ne kažem najviše — savremene književnosti Kanadski i rođen je na dan kao danas 1939. godine u Otavi. Možda i scenarista i književni kritičar njegova strana kao pjesnika je najmanje poznata ili praćena, pomračena ogromnom nedavnom popularnošću njenih narativnih dela, koja nose otisak njene odbrane ženskih prava, socijalnog protesta i njenih distopijskih zapleta.
Adaptacije koje su rađene za televiziju kao serije naslova kao npr Priča o sluškinji o Alias Grace U jednakoj mjeri su zaslužili naklonost kritičara i javnosti. Dobitnica je nekoliko nagrada, uključujući i Princ od Asturije od književnosti 2008. Ali danas donosimo ovo izbor pjesama izabran iz njegovog rada. Da ga otkrijem i proslavimo ovaj rođendan.
Margaret Atwood—pjesme
hotel
Budim se u mraku
u stranoj sobi
Čuje se glas na plafonu
sa porukom za mene.
ponavljajte iznova i iznova
isto odsustvo reči,
zvuk koji proizvodi ljubav
kada stigne do zemlje,
prisiljen u tijelo,
stjeran u kut. gore je žena
bezličan i sa životinjom
stranca koji drhti u njoj.
On pokazuje zube i jeca;
glas šapuće kroz zidove i pod;
sada je opuštena, slobodna i trči
nizbrdo do mora, kao voda.
Ispitajte vazduh oko sebe i pronađite
prostor. Na kraju, ja
prodire i postaje moj.
Osvrt na rat iz 1837
Jedan od
stvari koje sam otkrio
u njemu, i od tada:
ta priča (taj spisak
napuhanih želja i udaraca sreće,
neuspesi, padovi i greške koje ostaju
kao padobran)
petlja sa tvojim umom
s jedne strane, as druge klizi
da će ovaj rat uskoro biti između njih
sitne drevne figure
koji te zamagljuju i razvodnjavaju
sa potiljka,
zbunjen, nemiran, nesiguran
šta oni tamo rade
i da se s vremena na vreme pojavljuju sa licem
idiot i hrpa ruku banana;
sa zastavama,
sa oružjem, zalazeći u drveće
smeđi potez i zeleno žvrljanje
ili, u duboko sivom crtežu olovkom
iz tvrđave se kriju pucanjem
jedni druge, dim i crvena vatra
da se u ruci deteta ostvari.
Druge moguće misli ispod zemlje
Dole. sahranjen. Mogu čuti
lagani smeh i koraci; upornost
od stakla i čelika
osvajači onih koji su imali
šuma za utočište
i vatra za teror i nešto sveto
nasljednici, oni koji su podigli
krhke strukture.
Moje srce zakopano decenijama
Od prethodnih misli, molite se i dalje
Ah, sruši ovaj kristalni ponos, Babilone
cementirano bez vatre, kroz podzemlje
Moli se mom mrtvom fosilnom Bogu.
Ali oni ostaju. Izumrli. osjećam
prezir a ipak sažaljenje: kakve kosti
velikih gmizavaca
nečim dezintegrisan
(recimo za njega
vrijeme) izvan opsega
da je njegovo jednostavno značenje
onoga što je dobro pratio ih je
osetili kada su bili
progonjeni, zakopani među mekim nemoralnim
neosjetljivi sisari poništeni.
Ispred ogledala
bilo je kao da sam se probudio
nakon sedam godina spavanja
i nađem se sa tvrdom trakom,
rigorozne crne boje
truli od zemlje i bujica
ali umjesto toga moja koža je otvrdnula
od kore i korijena poput bijele dlake
Moje naslijeđeno lice sam ponio sa sobom
zdrobljenu ljusku jajeta
između ostalog otpada:
razbijena zemljana ploča
na šumskom putu, šal
iz Indije raskomadani, fragmenti pisama
i sunce me je impresioniralo
njegove varvarske boje
Ruke su mi se ukočile, prsti
lomljivi kao grane
i zbunjene oči nakon toga
sedam godina i skoro
slijepi/pupoljci, koji samo vide
vjetar
usta koja se otvaraju
i puca kao kamen u plamenu
kada pokušavam reći
Šta je ovo
(naći ćete samo
onakav kakav si već,
ali šta
ako ste već zaboravili od čega se sastoji
ili to otkrijete
nikad nisi znao)
čovek koji je bio
U polju sa snijegom moj muž otvara
X, koncept definiran prije praznine;
odlazi dok ne ostane
skriveno šumom
Kad ga više ne vidim
šta je postalo
na koji drugi način
miješa u
korov, talasanje kroz lokve
sakriva se od upozorenja
prisustvo močvarnih životinja
Da se vratim
u podne; ili možda ideja
šta ja imam od njega
šta god da me nađe nazad
i sa njim koji se skriva iza nje.
Možda i mene transformiše
ako stigne s očima lisice ili sove
ili sa osam
paukove oči
ne mogu zamisliti
šta ćeš videti
kad otvorim vrata
Izvor: Tihi glas