Miguel Hernández: pjesme koje treba pročitati i zapamtiti

Miguel Hernández je jedan od najpoznatijih pjesnika španske književnosti i nikada ne treba zaboraviti njega i naslijeđe koje nam je ostavio u svojoj poeziji. Ali, od Miguela Hernándeza, koje pjesme znate?

U nastavku ćemo vam dati neke primjere najboljih pjesama autora rođenog 1910. godine u Orihueli, a umrlog sa samo 31 godinu u zatvoru Alicante.

Luk nanas

Luk je mraz

zatvoreno i siromašno:

mraz tvojih dana

i mojih noći.

Glad i luk:

crni led i mraz

velika i okrugla.

U kolijevci gladi

moje dijete je bilo.

Sa lukovom krvlju

dojena.

ali tvoja krv

zamrznuto sa šećerom,

luk i glad.

smeđa žena,

riješeno u mjesecu,

nit po nit se prosipa

preko krevetića.

Smej se dete

da progutaš mesec

kad je potrebno.

Lark od moje kuće,

puno se smijati

To je tvoj smeh u očima

svjetlost svijeta.

Toliko se smijte

da u duši, kad te čuje,

pobijediti prostor.

Tvoj smijeh me oslobađa

daje mi krila.

Samoće me odvode,

zatvor me odvodi.

Usta koja lete,

srce koje ti je na usnama

treperi.

Tvoj smijeh je mač

pobednički.

cvijet pobjednik

i ševe.

rival sunca,

budućnost mojih kostiju

i moje ljubavi.

Lepršavo meso

iznenadni kapak,

a dete kao nikad

u boji.

Koliko zlata

vinuti se, lepršati,

iz vašeg tijela!

Probudio sam se iz djetinjstva.

Nikad se ne budi.

Nažalost imam usta.

Uvek se smej.

Uvijek u krevetiću,

braneći smijeh

olovka po olovka.

da leti tako visoko,

tako raširen,

kako izgleda tvoje meso

prosijano nebo.

Kad bih mogao

vratite se na ishodište

vaše karijere!

U osmom mjesecu se smijete

sa pet cvjetova narandže.

Sa pet sitnih

svireposti.

Sa pet zuba

poput pet jasmina

tinejdžeri.

Ljubi granicu

bit će sutra,

kad je u zubima

osjetiti oružje.

Oseti vatru

srušeni zubi

traži centar.

Letite dijete u dvojcu

chest moon.

On, tužni luk.

Zadovoljan si.

Ne raspadajte se.

Ne znaš šta ima

niti šta se dešava.

Zovem omladinu (iz najpoznatijih pjesama Miguela Hernándeza)

petnaest i osamnaest,

osamnaest i dvadeset...

Imaću rođendan

vatri koja me traži,

i ako moje vrijeme rezonira

prije dvanaest mjeseci

Ispuniću ih pod zemljom.

Trudim se da ostanu od mene

uspomena na sunce

i hrabar zvuk.

Ako svaka usta u Španiji,

njegove mladosti, rečeno

ove riječi, grizući ih,

u najboljim zubima:

ako omladina Španije,

jednog i zelenog impulsa,

podići će svoju hrabrost,

mišići su mu se ispružili

protiv divljanja

da žele da prisvoje Španiju,

to bi bilo bacanje mora

na pijesak koji se stalno mijenja

razne konjske balege

njegovih prozirnih gradova,

sa beskrajnom rukom

od trajne jake pene.

Ako je Cid opet zakucao

one kosti koje još bole

prašinu i misli

ono brdo na njegovom frontu,

taj grmljavina njegove duše

i taj neizbrisivi mač,

bez premca, na njegovoj senci

isprepletenih lovorika:

kada pogledamo šta je sa Španijom

tvrde Nemci

Italijani pokušavaju

Mauri, Portugalci,

koje su snimili na našem nebu

okrutna sazvežđa

zločina natopljenih

u nevinoj krvi

popni se na njegovo ljutito ždrebe

i u svom nebeskom gnevu

da obori trimotore

kao neko ko ruši useve.

pod šapom kiše,

i klaster popuštanja,

i vojska sunca,

tijela pobunjenika lutaju

dostojanstvenih Španaca

koji se ne pokoravaju jarmu,

a jasnoća ih prati,

a hrastovi ih upućuju.

između nosača grobova

ima ranjenih koji umiru

sa licem okruženim

od takvih prozračnih zalazaka sunca,

koje su posejane aurore

oko tvojih hramova.

izgledaju kao uspavano srebro

i zlato u mirovanju izgleda.

Stigli su do rovova

i odlučno su rekli:

Ovdje ćemo pustiti korijenje

prije nego nas neko izbaci!

i smrt se osetila

ponosan što ih imam.

Ali u crnim uglovima,

u najcrnjim, oni teže

plakati za palim

majke koje su im davale mleko,

sestre koje su ih prale,

devojke koje su bile na snegu

i da su se pretvorili u žalost

i da su se vratili od groznice;

zbunjene udovice,

razbacane žene,

pisma i fotografije

koji ih verno izražavaju,

gde se oči lome

od tolikog što ih vidim i ne vidim,

od toliko tihih suza,

toliko odsutne lepote.

Solarna omladina Španije:

pusti vrijeme da prođe i ostani

uz žamor kostiju

herojski u svom toku.

Baci svoje kosti u polje,

iskoristite snagu koju imate

do tamnih planinskih lanaca

i maslinovom stablu ulja.

Sjaji kroz brda,

i isključi loše ljude,

i usudite se s vodstvom,

a rame i noga se ispruže.

Krv koja ne teče,

mladost koja se ne usuđuje,

niti je krv, niti je mladost,

niti sjaji niti cvjeta.

Tijela koja se rađaju poražena,

poraženi i sivi umiru:

doći sa starošću jednog vijeka,

i stari su kad dođu.

mladost uvek gura

mladost uvek pobeđuje

i spas Španije

Zavisi od vaše mladosti.

Smrt pored puške

pre nego što budemo prognani,

prije nego nas popljunu,

pre nego što se suočimo

a prije među pepelom

da od nasih ljudi ostane,

beznadežno vučen

zaplacimo gorko:

o Spanija mog zivota,

O Španjo moje smrti!

kissing woman

ljubljenje zene,

na suncu, je poljubiti

U celom životu.

usne se podignu

električno

jarke zrake,

sa svim sjajem

sunca između četiri.

poljubi mjesec,

žena, je poljubiti

u celoj smrti

usne se spuštaju

sa celim mesecom

tražeći zalazak sunca,

istrošene i smrznute

i to u četiri komada.

za slobodu

Za slobodu krvarim, borim se, živim.

Za slobodu, moje oci i moje ruke,

kao tjelesno drvo, velikodušno i zarobljeno,

Dajem hirurzima.

Za slobodu osjećam više srca

šta pijesak u mojim grudima: moje vene pjene,

i ulazim u bolnice, i ulazim u pamuk

kao u ljiljanima.

Za slobodu se odvajam mecima

od onih koji su provalili njegov kip kroz blato.

I otrgnem se sa nogu, iz ruku,

moje kuće, svega.

Jer gdje zoru neke prazne utičnice,

ona će staviti dva kamena budućeg izgleda

i učiniće da rastu nove ruke i nove noge

u rezanom mesu.

Oni će niknuti krilati sok bez jeseni

relikvije mog tijela koje gubim u svakoj rani.

Jer ja sam kao oboreno drvo, kakva klica:

jer još uvek imam život.

Elegija, jedna od najboljih pjesama Miguela Hernándeza

(U Orihueli, njegovom i mom gradu,

Ramón Sije me je ubio kao munja,

sa kojom se toliko voleo.)

Želim da budem baštovan koji plače

zemlje koju zauzimate i stajnjaka,

srodna duša, tako rano.

Hranjenje kiše, puževa

i organi moj bol bez instrumenta,

obeshrabrenim makovima

Daću tvoje srce za hranu.

Toliko se bola skuplja u mojoj strani,

Jer boli, čak i dah me boli.

Jak šamar, ledeni udarac,

nevidljivi i ubistveni udarac sjekirom,

brutalni pritisak te je oborio.

Nema većeg prostranstva od moje rane,

Plačem svoju nesreću i njene ansamble

i ja osećam tvoju smrt više nego svoj život.

hodam po strnjici mrtvih,

i bez topline od bilo koga i bez utjehe

Idem od srca do svojih poslova.

Rana smrt je poletela,

Rano u jutro,

rano se valjaš po zemlji.

Ne opraštam smrt u ljubavi,

Ne opraštam nepažljiv život,

Ne opraštam zemlji ili ništa.

U rukama dižem oluju

kamenja, munja i oštrih sjekira

žedan katastrofa i gladan.

Zelim da kopam zemlju zubima

Želim da odvojim zemlju deo po deo

na suhe i vruće zalogaje.

Želim da kopam zemlju dok te ne nađem

i poljubi plemenitu lobanju

i skinem brnjicu i vratim te.

Vratićeš se u moju baštu i moju smokvu:

uz visoku skelu cvijeća

će ptica tvoja duša košnica

anđeoskih voskova i trudova.

Vratit ćete se uspavanki taktova

zaljubljenih farmera.

Razvedrićeš senku mojih obrva,

i tvoja krv će otići na svaku stranu

sporeći svoju devojku i pčele.

Tvoje srce, već izlizano somot,

nazovi polje pjenušavih badema

moj pohlepni glas ljubavi.

Krilatim dušama ruža

od badema od kreme tražim te,

da moramo razgovarati o mnogim stvarima,

srodna duša, partner

Imam previše srca

Danas sam bez znanja ne znam kako

danas sam samo za tugu,

Danas nemam prijatelje

danas samo žudim

da mi iščupam srce

i stavi pod cipelu.

Danas taj suvi trn niče,

danas je dan plača mog kraljevstva,

Danas preuzimam obeshrabrenje na svoja prsa

obeshrabreno olovo.

Ne mogu sa svojom zvezdom.

I ja tražim smrt od ruku

gledajući umilno u noževe,

i sjećam se te prateće sjekire,

i mislim na najviše zvonike

za salto spokojno.

Ako ne, zašto?... Ne znam zašto,

moje srce bi napisalo poslednje pismo,

pismo koje sam tamo zalepio,

Napravio bih mastionicu od svog srca,

fontana slogova, zbogom i poklona,

i tu ostani, rekao bih svijetu.

Rođen sam na lošem mjesecu.

Imam jednu kaznu

to vredi više od sve radosti.

Ljubav me je ostavila spuštenih ruku

i ne mogu ih težiti više.

Zar ne vidis moja usta kako sam razocarana,

šta je moje oči nezadovoljno?

Što više razmišljam o sebi, to više tugujem:

kojim makazama izrezati ovaj bol?

juče, sutra, danas

pate za sve

srce moje, melanholična akvarija,

zatvor umirućih slavuja.

Imam puno srca.

Danas me obeshrabri,

ja sam najsrdačniji od muškaraca,

a za većinu i najgorče.

Ne znam zašto, ne znam zašto ni kako

Svaki dan štedim svoj život.

Koje pesme Miguela Hernandeza volite?