Fotografija: ljubaznošću Leticia Sierre.
leticia sierra Ona je asturijka i dolazi iz svijeta novinarstvo, ali je dao skok do književnosti s romanom crni rod zbog čega ljudi razgovaraju. TO JE životinja. U ovom intervju Govori nam o tome i o mnogim drugim temama. Izuzetno cijenim vašu ljubaznost i vrijeme posvećen.
Leticia Sierra - Intervju
- ACTUALIDAD LITERATURA: Sjećate li se prve knjige koju ste pročitali? A prva priča koju ste napisali?
LETICIA SIERRA: Prvi romani koje sam pročitala bili su maloljetni: avanture Esther y Pet. Prvog "odraslog" romana ne sjećam se točno što je to bio, ali pretpostavljam da bi to bio neki naslov Agatha Christie ili od Victoria Holt.
Prva priča koju sam napisao bilo je staro šest ili sedam godina i bilo je priča, sa crtežima i koju sam i sama sašila koncem kako bi izgledala poput onih koje sam vidjela u knjižarama.
- AL: Šta je ta knjiga utjecala na vas i zašto?
SL: Kronika o prorečenoj smrti, Gabriela Garcíe Márqueza, jer je najbolje ispričan spojler u povijesti. Smatrao sam da je to divno, šokantno, brutalno.
- AL: A taj omiljeni pisac? Možete odabrati više od jednog i iz svih razdoblja.
LS: Gabrijel Garcia Marquez, Isabel Allende, Lawrence Silva, Anne kruškovača, PD James, Agatha ChristieMary Higgins Clark, Dolores Okrugli, Nosila laeckberg... I nastavio bih nabrajati.
- AL: Šta nalazimo u vašem romanu, životinja?
SL: životinja je kriminalistički roman u kojem radim razmišljanje o tome gdje je naša moralna granica. Da se čitatelj pita koliko bi daleko mogao ići u određenim situacijama ili okolnostima, ako bi prešao onu finu granicu koja razlikuje ljudsko biće od životinje, od zvijeri.
Jesmo li sposobni za ubijanje? Ovisno o okolnostima, uvjeren sam da smo svi sposobni prijeći onu liniju o kojoj govorim, onu liniju koja razdvaja čovjeka od zvijeri. I u manjoj mjeri, svakodnevno, češće je nego što mislimo da puštamo njušku naše životinje. Lakše nam je pribjeći vrijeđanju ili vrijeđanju nego dobrom jutru, molitvi ili zahvali. Živimo u društvu u kojem je lakše biti loš nego dobar. i, što je još gore, ponekad je bolje pregledano, pa čak i standardizirano. Iznenađuje nas sve manje i to je u najmanju ruku zabrinjavajuće, da ne kažem opasno.
Theosjećajući da smo vrlo ranjivi i prilično skloni nasilju, verbalno ili fizički jedna je od osi romana. I volio bih da taj odraz stavim u pamet čitatelja tako da na kraju knjige otkrije kako suosjeća s mojim pristupom.
A za ovo, u životinja the istraga gnusnog zločina u malom i tihom gradu u Asturiji, ali istraživanje se razvilo na dva načina: policija i novinari. Policajac, u kojem glumi inspektor iz grupe za ubojstva Nacionalne policije, i novinar, u kojem glumi lokalni novinar. Prva, rigidna linija istrage i vrlo ograničena policijskim i sudskim postupcima. Drugi, beskrajno fleksibilniji i sa manje sredstava od policije, ali koji takođe postiže rezultate i tragove o slučaju. Oboje linije oni daju tragove čitalac šta se dogodilo, kako se dogodilo, zašto se dogodilo i ko je izvršio ruku.
- AL: Koji biste književni lik voljeli upoznati i stvoriti?
L.S.: A. Hercule Poirot. Čini mi se estetski grotesknim likom, psihološki vrlo zanimljivim i potpuno bezvremenskim.
- AL: Da li imate neke posebne navike ili navike kada je u pitanju pisanje ili čitanje?
SL: Za pisanje trebam ambijentalnu buku: uključena televizija, ljudi razgovaraju i ako se svađa puno bolje, buka, buka. Tišina me puno decentrira, a takođe i usamljenost. Volim primjećivati ljude oko sebe. Zbog toga mi je vrlo teško ući u kancelariju da pišem. Volim pisati u učionici, sa suprugom i kćerkom pored mene i, ako je moguće, razgovaramo. Zapravo, dio ovog romana napisao sam u kafeteriji dok sam čekao da moja kći izađe sa svog časa engleskog.
Umjesto toga, za čitanje moram biti u apsolutnoj tišini. Ne podnosim čitanje s muzikom u pozadini ili uključenim televizorom. Tako da mi je najdraže čitati noću i u krevetu. Tako sam čudna.
- AL: A vaše omiljeno mjesto i vrijeme za to?
SL: Pišem u bilo koje vrijeme. Sad kad sam kod kuće, bilo kad. Obično ujutro. Kad je radio, kad se vraćao kući s posla i to od sedam popodne do deset ili jedanaest noću. Svaki dan. I kao što sam vam već rekao, najdraže mjesto mi je dnevna soba.
Rezerviram za noć, vodoravno ili što je isto, u krevetu i u potpunoj tišini.
- AL: Još književnih žanrova?
SL: Moja tema na čekanju je poezija. Ne mogu ga razumjeti i vrlo je malo poezije koja mi se sviđa, ali zbog vlastitog neznanja.
Sviđa mi se pozorište, posebno onog od Alexander Casona. I istorijski roman takođe privlači moju pažnju. Uz to, to je spol za koji bi bio nevjeran policijskom rodu.
- AL: Šta sada čitaš? A pisanje?
LS: Čitam asturijskog autora: Alicia G. Garcia i njegov krimić Zatvor. Velika kritika cinizma i laži određenih televizijskih programa i koliko se gadimo ili gledamo gledatelje. Preporučuje.
- AL: Što mislite kako je izdavačka scena za onoliko autora koliko ih želi ili želi objaviti?
SL: Ja sam nov u svijetu izdavaštva. To je moj prvi roman, pa zapravo ne znam šta da vam kažem. Ali bojim se da je više napisano, mnogo više nego što je pročitano, tako da će pisac uvijek biti u nepovoljnom položaju. Šta da Kažem svim tim piscima da ih nastoje objaviti da ne prestaju s pokušajima, da ne bacaju ručnik, da nastavljaju slati rukopis, da budu ustrajan, stalan, uporan i da puno vjeruju u sebe i u svoj rad. Nikad ne znaš.
- AL: Koji trenutak krize doživljavamo pretpostavljajući vas? Možete li zadržati nešto pozitivno ili korisno za buduće romane?
LS: Tada ste pretpostavljali da će se lansiranje romana, zakazano za maj 2020, morati odgoditi za januar 2021. A sada nedostaje kontakt sa čitačem, jer su prezentacije on line, teško možete organizirati sastanke ili potpise licem u lice.
Mislim da je ovo pandemijska situacija ostavlja nam malo pozitivnog. Previše je smrtnih slučajeva, previše porodica razdvojenih na godinu dana i previše bezglavog klauniranja uprkos svemu da bi se dobila pozitivna očitanja. Biti malo neozbiljan Vjerujem da se ova situacija u kojoj nema drugog izbora nego provesti puno vremena kod kuće čita više i neki su otkrili da je čitanje zabavno. I to je vrlo pozitivno.