John Gelman Rođen je na dan kao danas 1930. godine u Buenos Airesu. Na kraju je živio u egzilu u Meksiku, nakon što je napustio Argentinu kada je uspostavljena vojna diktatura. Poeziju je počeo pisati kao dijete. Kasnije je napustio diplomu hemije da bi se u potpunosti posvetio pisanju. Dobitnik je nekoliko nagrada poezije, od Nacionala u Argentini, Juana Rulfoa ili Iberoameričke nagrade za poeziju Ramón López Velarde. A 2007. godine nagrađen je Nagrada Servantes. U njegovo sjećanje, ovo je izbor nekih njegovih pjesama.
Juan Gelman - Izabrane pjesme
Još jedan
kada ste proveli jesen u vuči
Maj kroz moj prozor
i dali ste signale sa svjetlom
završnih listova
Šta ste htjeli da mi kažete mayo?
Zašto ste bili tužni ili dragi u svojoj tuzi?
Nikad nisam znao, ali uvijek
bio je muškarac sam među zlatom ulice
ali ja sam bila to dijete
iza prozora
kad ste potrošili maj
poput zaklona očiju
a čovjek bih bio ja
Sad kad se sjetim
Žena i muškarac zanošen životom ...
Ženu i muškarca ponesene životom,
žena i muškarac licem u lice
Oni prebivaju u noći, prelijevaju se iz njihovih ruku,
mogu se čuti kako izlaze slobodno u hlad,
njihove glave počivaju u lijepom djetinjstvu
koje su stvorili zajedno, puni sunca, svjetlosti,
žena i muškarac vezani za usne
ispuni polaganu noć svim svojim pamćenjem,
žena i muškarac ljepši u drugoj
zauzimaju svoje mjesto na zemlji.
Epitaph
U meni je živjela ptica.
Cvijet mi je putovao u krvi.
Moje srce je bilo violina.
Htio sam ili nisam htio. Ali ponekad
voljeli su me. Takođe i ja
obradovali su me: proljeće,
ruke zajedno, kako sretno.
Kažem čovjek mora biti!
Ovde leži ptica.
Cvijet.
Violina.
sablja
Pjesma pliva u vjetru i blista.
Ne zna ko je do
koji ga vuku ovamo, gdje
sigurno će umrijeti
na otvorenom sa zvijerima.
Htio bih razumjeti zvijeri
da razumem moju zver. The
zapravo vas natjera da kukate od životinjskih daha.
Kakvu ste milost osvojili u dahu?
Nijedna koja nije izgubljena.
Sumnja pucketa ispod mekog.
U ovim rukama.
Vrata
Otvorio sam vrata / moja ljubav
podignite / otvorite vrata
Duša mi je zalijepljena za nepce
drhteći od užasa
svinja me zgazila
progonilo me divlje dupe
u ovu ponoć izgnanstva
I sama sam zvijer
Odsustvo ljubavi
Kako će biti, pitam se.
Kako će biti dodirnuti te kraj sebe.
Ja sam lud u zraku
da hodam ne hodam.
Kako će biti ležati
u vašoj zemlji grudi tako daleko.
Hodam od siromašnog Hrista do vašeg sjećanja
zakucan, vraćen.
Bit će takvo kakvo je.
Možda će moje tijelo eksplodirati sve čemu sam se nadao.
Tada ćete me slatko pojesti
komad po komad.
Biću ono što bih trebao biti.
Tvoje stopalo. Tvoja ruka.
Ljubavne fabrike
I sagradio sam tvoje lice.
Gatanjem ljubavi, izgradio sam tvoje lice
u dalekim dvorištima djetinjstva.
Zidar sa stidom,
Sakrio sam se od svijeta da bih isklesao tvoju sliku,
da vam dam glas,
staviti slatkoću u pljuvačku.
Koliko sam puta zadrhtala
jedva pokriven ljetnom svjetlošću
Kao što sam te opisao svojom krvlju
Čista moja,
napravljeno vam je koliko stanica
i tvoja milost se spušta poput koliko sumraka.
Koliko su mojih dana izmislile vaše ruke?
Kakav beskrajan broj poljubaca protiv samoće
utoni korake u prašinu.
Služio sam te, recitirao sam te na putevima,
Napisala sam sva vaša imena u dnu svoje sjene,
Napravio sam ti mjesto u svom krevetu
Volio sam te, nevidljivo buđenje, iz noći u noć.
Tako su pevale tišine.
Godine i godine radio sam na tome da te napravim
prije nego što čujete jedan zvuk iz vaše duše.
Podignite ruke ...
Podignite ruke
zaključaju noć,
oslobodi to na mojoj žeđi,
bubanj, bubanj, moja vatra.
Neka nas noć prekrije zvonom,
to zvuči tiho za svaki udarac ljubavi.
Pokopaj mi senku, operi me pepelom,
Iskopajte me od bola, očistite zrak:
Želim te voljeti besplatno.
Uništavaš svijet da bi se ovo dogodilo,
vi pokrećete svijet da bi se to dogodilo.