Elena Martin Vivaldi bio je andaluzijski pesnik koji je rođen u Granadi 8. februara 1907. i umro na dan kao danas 1998. Dakle, ovo aniversario po ovome pamtimo njegovu figuru izbor pjesama O njegovom radu.
Elena Martin Vivaldi
Njen otac je bio profesor ginekologije i napredan čovjek, što je moglo uticati na nju da studira u vrijeme kada to nije bilo uobičajeno za žene. Diplomirao je u Nastava i filozofija i pisma od strane Univerziteta u Granadi. Kasnije se suprotstavio Korpusu Biblioteke, arhivi i muzeji i dobio poziciju arhiviste.
Fue savremeno nekih pesnika Generacija 27, ali obično nije uključen jer je počela pisati kasnije i prvi put je objavljena 1945.
Njegova poezija ima a intimnog i melanholičnog tona i odjeci Gustavo Adolfo Becquer. Njegova kompletna djela objavljena su kao vrijeme na obali 1985. Tri godine kasnije proglašena je omiljenom kćerkom Granade i takođe je dobila medalju od gradske Kraljevske akademije likovnih umjetnosti.
Elena Martín Vivaldi — Pjesme
Destinacija
Između tebe, samoće, tražim sebe i umirem,
u tebi, moja samoća, svoj život nastavljam
poražen tvojim rukama idem s tobom
i tamo te čekam gde više ne želim.
Uvek sam te cekao na svojoj ulici,
i ljubavnik mojih noci ja te jurim,
ako ikad, povrijedim, proklinjem te,
od tvog odsustva, tuga, očaj.
Dao si mi nadu da ću te imati
u mom bolu Vođen tvojom rukom
Popeo sam se uz stepenice smrti.
Ovde gde sam u tvojoj senci odrastao,
vrijeme, tvoje i moje, je blizu,
ostavljajući mi krv već ispunjenu.
Soledad
I bila je tišina tvrda kao kamen;
tišina vekova
Bila je to mračna, neprobojna tišina;
tišina bez vena
Bio je to bol ljubavi, napravljen od dugog
noci bez voljene
Napravljen od vjernih ruku koje se protežu
potresen, sam
Bio je to usnuli glas u senci,
neke suve suze
Grozničavo drhtanje usana, luda žena
pusta nada.
prva riječ.
Prvi dan.
prva riječ.
Nestao je bol, podignuta mu je ruka
koji je udario u lice sanjarenja,
tražeći korijene, klicu iluzija
uzgaja na ovoj tvrdoj i suvoj zemlji
umornog mesa
Ali njegovi nespretni prsti nisu mogli
razbiti ovu neverovatnu i buntovnu koru,
vaša ponuda na čekanju.
Prvi dan.
prva riječ.
borba počinje sada
sa rumenilom plamena.
iza bola sija
zelena grana i stabljika.
odjekuje I
Čovjek pruža pogled prema nebu.
Senka istine, srećna svađa,
Gore u svemir, ohola zvijezdo
Vekovima razmišljanja o nadi.
Čamac iluzije, rođen na brodu
u jedra njegove drskosti. da ljepše
Venera zakucava svoju svjetlost, Eho bljesne
sa glasom koji je oduvek bio izgovoren.
Njegovo prisustvo je bezbrojno
priznaju u briljantnoj mreži.
Razvučena mreža gde ljubav i nauka
prikupljaju njihove poruke. Kao sestra
čitavog univerzuma, poezija
pjevaj, u noći, vječno i nadljudsko.
Kisa
kakva bi kiša bila
da nije mirisno,
sjećanja,
oblaka,
boje
i plače?
kako bi zvučala kiša,
da nije sjajno sijao,
blijedo,
plava,
ljubičasta,
bljesak munje,
duga
mirisa i nade?
Kako bi kiša odavala svoj miris,
njegov sivi parfem,
da nije taj ritam,
taj glas,
pjevanje,
daleki eho,
vjetar,
skala snova?
Kakva bi bila kiša?
da nije njegovo ime?
za tvoju plavu tišinu
Ti, mjesecu, da si mi pricao,
ako pod tvojim hladnim srcem
imao si, slobodnu, dušu.
Ako u tvojoj plavoj tišini
goruće riječi će kucati,
na moju poraženu krv koja se budi.
Ako su tvoji koraci ostavili put
i markirana staza
da pobegne od sveta neizvesnosti.
O, mjesecu, ako si došao,
lutajuće svjetlo budnosti,
u moju kuću.
Ako ste otvorili balkone noću,
i između ljestvica aroma
tvoje ruke bi dohvatile mene
Ako zaboraviš svoju slijepu ravnodušnost,
ispunit ćeš mi oči tim zelenilom
pejzaži, gde imate
skrivena tajna tvog plamena.
Oh, mjesec, uvijek mjesec,
za tvoju nepokretnu srecu,
beskorisno mjesec mog plača.
Ako si me čuo, mjesec!
Žuta
I
Koja je zlatna punoća u tvojoj šolji,
drvo, kad te čekam
na plavom hladnom nebu ujutro.
Koliko dugo augusta, i koliko intenzivno
Pokrili su te, patnju, žutima.
II
Cijelo popodne je svijetlio
zlatna i lepa, jer je Bog to hteo.
Sva moja duša je bila žamor
zalazaka sunca, nestrpljiva u žutom.
III
Serena žutih imam dušu.
Ne znam. spokojno?
Čini se da među zlatom njegovih grana
nešto zeleno me pali.
Nešto zeleno, nestrpljivo, potkopava me.
Bog blagoslovio tvoj jaz.
Za ovu plodnu rupu mojih želja
odloženo nebo me otkriva.
Oh, moja nado, ljubavi, glas koji ne postoji,
ti, moja uvek žuta.
Napravite sebi vatreno sumračno sunce:
dobiti zeleno, žuto.