Cesar Vallejo On je možda najpriznatiji peruanski pjesnik na svijetu i rođen je 16. marta 1892. godine u Santiago de Chuco. Njegov rad karakteriše avangarda I to obnova književnog jezika gdje se autentičnost. Takođe je kultivisao narativ. Sa ljubavlju i divljenjem za Europa, posjetio Francusku, Španiju i Rusiju. Umro je još vrlo mlad u Parizu, gdje je i sahranjen na groblju Montparnasse. Da ga zapamtite, otkrijete ili ponovo otkrijete, ide to izbor pjesama.
Cesar Vallejo—Podabrani proizvodi
Pesnik svojoj voljenoj
Ljubljeni, ove noći si se razapeo
na dvije zakrivljene grede mog poljupca;
a tvoja mi je tuga rekla da je Isus plakao,
i da postoji slađi Veliki petak od tog poljupca.
U ovoj vedroj noći kada si me toliko gledao,
Smrt je bila vesela i pjevala mu je u kostima.
Ove septembarske noći je služio
moj drugi pad i najljudskiji poljubac.
Ljubljeni, oboje ćemo umreti zajedno, veoma zajedno;
naša uzvišena gorčina će postepeno presušiti;
i naše pokojne usne dotaknuće senku.
I neće više biti prijekora u tvojim blagoslovljenim očima;
Neću te više uvrijediti. i u grobu
Obojica ćemo zaspati, kao dva mlađa brata.
laži
Lazi. ako je varao,
i ništa više. To je to. inače,
takođe ćete videti
koliko će me boljeti što sam bio ovakav.
Lazi. Šuti.
Sada je u redu.
Kao i drugi put, uradiš isto meni,
ali i ja sam bio takav.
Za mene, koji sam toliko toga vidio, ako zaista
plakala si,
od drugih puta si samo ostao
u tvojim slatkim gušicama,
meni koji nisam ni sanjao da si im vjerovao,
Tvoje suze su me osvojile.
Gotovo je.
Ali već znate: sve je to bila laž.
A ako nastavite da plačete, onda!
Opet ne moram ni da te vidim dok igraš.
polusvetlo
Sanjao sam bekstvo. i sanjao sam
tvoja razbacana čipka u spavaćoj sobi.
Uz mol, neka majka;
i njenih petnaest godina dojenja na jedan sat.
Sanjao sam bekstvo. "zauvijek"
uzdahnuo na skali luka;
Sanjao sam majku;
malo svježeg povrća,
i konstelirani trousseau aurore.
Uz pristanište…
I uz vrat koji se davi.
Odsutan
Odsutan! Jutro u koje idem
dalje, do Misterije,
kao slijedeći neizbježni red,
noge će vam skliznuti na groblje.
Odsutan! Ujutro idem na plažu
iz mora sjene i tihog carstva,
poput sumorne ptice idem,
bijeli panteon bit će vaše zatočeništvo.
U tvojim će očima postati noć;
i patit ćete, a onda ćete uzeti
skrušeni bijeli razderani.
Odsutan! I u svojim patnjama
mora se križati između krika bronce
čopor kajanja!
naš hleb
Doručak se pije... Vlažna zemlja
groblje miriše na krv voljene.
Winter Town… The Bitting Crusade
od kolica da vuci izgleda
okovana brza emocija!
Voleo bih da pokucam na sva vrata,
i pitati za ne znam koga; i kasnije
vidi sirotinju, i tiho plačući,
dajte svima svježe komadiće hljeba.
I opljačkajte bogatima njihove vinograde
sa dvije svete ruke
to u udaru svjetlosti
Odleteli su neprikovani sa krsta!
Jutarnja trepavica, ne ustaj!
Hljeb naš svagdanji daj nam,
Gospodine…!
Sve su mi kosti strane;
možda sam ih ukrao!
Došao sam da sebi dam ono što je možda bilo
dodijeljen drugom;
i mislim da, da se nisam rodio,
još jedan jadnik će popiti ovu kafu!
Ja sam loš lopov… Kuda ću!
I u ovom hladnom času, kada je zemlja
prevazilazi ljudsku prašinu i tako je tužno,
Voleo bih da pokucam na sva vrata,
i moli neznam koga, oproštenje,
i napravi mu male komadiće svježeg kruha
ovde, u peći mog srca...!
Izvor: Pjesme duše