Alvaro Lozano Po zanimanju je kardiolog, au slobodno vrijeme pisac istorijskih romana. je objavio Irene Atine, smješten u vizantijski period, i posljednji, zaborava i okrutnosti. On nam u ovome govori o njoj intervju. Hvala vam puno na vašem vremenu i ljubaznosti što ste me služili.
Alvaro Lozano — Intervju
- ACTUALIDAD LITERATURA: Vaš najnoviji roman je naslovljen zaborava i okrutnosti. Šta nam govorite o tome i odakle ideja?
ÁLVARO LOZANO: Originalna ideja za knjigu proizašla je iz lika Maria de Padilla. U početku je to trebao biti roman o njoj, ali kako sam ulazio dublje u fazu dokumentacije, otkrio sam sve te žene koji je nekako uticao u životu kralja Don Pedra Okrutnog ili su svojim pričama pomogli da objasne ko je to bio.
Kao Sevilijanac, odrastao sam slušajući mnoge legende Šta je sa ovim kraljem u mom gradu? Na neki način, oduvijek mi se sviđao, možda zbog fascinacije koju gubitnici imaju na nama, i to ime Petra Okrutnog nikad mi se nije činilo poštenim.
Stavljajući sve ove elemente zajedno, odlučio sam da napišem roman u kojem Don Pedro nije bio protagonista, već žene koje su ga okruživale i definisale, što mi, ujedno, omogućava da izgradim portret monarha iz različitih uglova.
Petar I okrutni
Na taj način, u početnom poglavlju nalazimo Pedra I Okrutnog u svom najčistijem obliku, ili barem njegovu sliku koja je preživjela kroz vrijeme. U nastavku prikazujem kralja sa stanovišta ovih žena: stvoja maćeha, tvoja žena, tvoj ljubavnik, plemići kome se navodno udvarao.
jer ovo je još jedna odlična tema romana, ako je zaista moguće znati šta se dogodilo u prošlosti, ako možemo da pišemo o istoriji ne zauzimajući stranu, ako možemo verovati izvorima. A Don Pedro i njegovo vrijeme su savršen primjer, vrijeme za koje imamo samo jednu verziju i gdje se legende isprepliću sa stvarnošću koja je bila ili je mogla biti.
Da li je Don Pedro Justiciero ili Okrutni? I dalje: ko su te žene? Pa, isti posao brisanja ili iskrivljavanja života cijelog kralja Kastilje pažljivo se primjenjuje na ove žene, čija se ličnost vremenom gubi i na kraju se svode na arhetipovi mučenice, samopožrtvovane žene, svetice, kurve. Jer jedino tako su hroničari sposobni da razmišljaju o ženama. Sve ovo, i mnogo više, jeste zaborava i okrutnosti.
principi i pisci
- ZA: ¿Možete li se sjetiti nekog od svojih prvih čitanja? A prva priča koju ste napisali?
AL: Oduvijek sam bio a zastarjeli čitalac. Majka me je još kao dijete grdila jer sam prebrzo završavao knjige. To je brzo dovelo do iscrpljivanja knjiga za maloljetničku književnost koje su bile kod kuće i ja sam prešao na književnost za "odrasle", a prve su bile Stephen King y Agatha Christie.
Što se tiče prve priče, ne bih mogao reći koja je to bila. Počeo sam pisati kao tinejdžer i sjećam se da sam pisao priče biti u školi i proslijediti ih mojim kolegama iz stola da ih pročitaju. napisao od adaptacije klasičnih mitova gore egzistencijalističke priče kao tinejdžer izmučeni koji odgovaraju tom uzrastu.
- ZA: Glavni pisac? Možete odabrati više od jednog i iz svih razdoblja.
AL: Previše. Pročitao sam sve. Jedna od mojih omiljenih knjiga svih vremena je Ilijada od Homera. Mogao bih imenovati flaubert, Dostojevski, Galdos, poe, Genet, Arendt, Sanchez Ferlosio, Garcia Hortelano, Marias, Eco, Roth, Saramago, a što se tiče aktuelnijih pisaca Carrérea, Vuillarda, De Vigana, Mariana Enriquez...
- ZA: Kojeg biste lika u knjizi voljeli upoznati i stvoriti?
AL: Ima ih mnogo, ali uvijek pomislim na jednu za koju mislim da nije previše poznata ili za koju se tvrdi, a to je Baudolino, iz istoimenog romana Umberto Echo. gore Ime ružeTo je moj omiljeni njegov roman. Baudolino je, na neki način, lažov po profesiji, a u pričanju njegovog života miješaju se istorija, mašta, obmana i fantazija. Takav pristup istorijskom romanu me oduvijek jako privlačio i lik je jednostavno divan.
Običaji i žanrovi
- ZA: Neki poseban hobi ili navika kada je u pitanju pisanje ili čitanje?
ZA: Kad završim knjigu Ne mogu zaspati ili početi raditi nešto drugo, uvijek Moram da započnem sledeću. Pretpostavljam da je to način da ne ostanete siroče, da uvek budete uronjeni u priču.
I pozivajući se na piši, kada ja zaključati, Ja ću duh, i tu skoro uvijek nađem izlaz iz gužve.
- ZA: A vaše omiljeno mjesto i vrijeme za to?
AL: Obično pišem na popodne, kada imam slobodnog vremena. A ako je lijepo vrijeme, volim to raditi u terasa.
- ZA: Postoje li drugi žanrovi koji vam se sviđaju?
AL: Čitam sve, ali mislim da ono što najviše čitam i ono što mi se najviše sviđa kao žanr (mislim da su klasici neklasificirani), osim savremenog narativa, su naučna fantastika y el teror.
Čitanja i projekti
- ZA: Šta sad čitaš? A pisanje?
AL: Upravo sam završio Tezej, od Mary Renault, u zajedničkom izdanju dva romana koja ga čine koje je Edhasa objavila, i smatrao sam ga jednostavno uzvišenim. Počinjem lopovski dnevnik, Jean Genet-a, koja je upravo reizdana (tražio sam tu knjigu godinama) i sa ono malo što imam već mi se čini divnim.
Što se tiče onoga što sam ja pisanjeNe mogu vam reći mnogo za sada. Ovo ću samo reći protagonista je muško i da se vratim dalje u prošlost to u mom poslednjem romanu.
Trenutni izgledi
- ZA: Kakva je po vama izdavačka scena općenito?
AL: Ja sam na ovom svijetu kratko i Ne znam previše o njegovim detaljima dovoljno da se formira mišljenje o tome. Moje iskustvo je izvanredno, mogu reći samo dobre riječi za svoju izdavačku kuću, Edhasa, i za moju urednicu Penélope Acero, ali znam da tamo stvari nisu tako jednostavne. Da, imam mišljenje kao čitalac, da je cbroj objavljenih knjiga je lud, te da je, općenito gledano, književnost mnogih od njih, u najmanju ruku, upitna, ma koliko prodali primjeraka. Čitam veoma različite žanrove, a kao čitalac svejed, ono što zahtevam od knjige je da bude dobra literatura, a da biste to pronašli, morate biti veoma selektivni.
- ZA:Kako se nosite sa trenutnim trenutkom u kojem živimo? Smatrate li to inspirativnim za buduće priče?
AL: Prihvatam koliko mogu, sa rezignacijom. I Ja sam jedan od pesimista: vjerujem da je budućnost veoma mračna i da se malo toga može učiniti da se to izbjegne, uglavnom zato što to ne želimo. Živimo u svijetu u kojem svako vodi računa o sebi. Izgubili smo svaki kapacitet za empatiju, a jedino važno je da se svako mišljenje, ma koliko nategnuto, mora uzeti u obzir, tolerisati. To je Popperov paradoks tolerancije pretvoren u noćnu moru, jer toleriranjem nepodnošljivog idemo pravo na provaliju.
Nisam se još usudio da pišem naučna fantastika distopijski, ali ako mi se neka ideja vrti po glavi, jer to je ono jednog pola u koje se može ugraditi budućnost kojoj idemo.