Iako Alisa u zemlji čudesa je bez sumnje najpoznatija priča o Lewis Carroll, postoji druga priča, sa istim protagonistom, koji je isti ili zanimljiviji od prve. O njemu je rekao Ana Maria Matute, tokom njegovog čuvenog govora U šumi, s kojim je ušao u RAE: «Trenutak kada se Alice probija kroz kristalno čistu barijeru ogledala, koja se odjednom pretvara u prozirnu srebrnu maglu koja otapa privlačan kontakt s djevojčicama, Uvijek mi se činilo jednim od najčarobnijih u povijesti književnosti. [...] Jer ne smijemo zaboraviti da ono što nam ogledalo nudi nije ništa drugo do najvjernija i istovremeno najčudnija slika naše vlastite stvarnosti. "
I upravo je to ono što kratki roman Kroz ogledalo i ono što je Alice tamo našla. Knjiga je putovanje u drugi svijet, ali istovremeno je putovanje u našu unutrašnjost, u to drugo ja koje sadrži naša podsvijest. Priča je to možda manje spontana od svog prethodnika, ali bolje konstruirana, a koja nesumnjivo završava sa nama dok je čitamo, pa čak i dugo nakon što smo je završili.
moć riječi
"Ako želite, mogu vam dati ime jednog od insekata u mojoj zemlji."
"Ako imaju imena", opazio je komarac nehajno, "pretpostavljam da će doći kad ih pozovu."
"Ne koliko znam", rekla je Alicia.
"Dakle," pitao je komarac, "kakva im je korist od imena?"
"Nema na čemu", rekla je Alicia, "ali pretpostavljam da su korisne ljudima koji su ih postavili ... Ako ne, zašto bi stvari imale imena?"
"Ko zna!"
Alice kroz ogledalo vraća se unaprijediti Wittgenstian-ove koncepte o jeziku. Tema koja se ponavlja u romanu je važnost tačne upotrebe riječi i razlika između vlastitih i zajedničkih imenica, iako su obje način sužavanja i razumijevanja stvarnosti.
Pametna pitanja na stranu, ove lingvističke igre na kraju dovode do komičnih situacija, koje je vrlo zabavno čitati, gotovo uvijek jer neko ne razumije šta sagovornik želi reći. Kako lik Tentetiesa dobro objašnjava riječi, "Pitanje je tko je ovdje glavni ... ako oni ili ja!"
"Insekti Kuće ogledala", treće poglavlje anglosaksonskog izdanja.
San u snu
"Ti si samo neka stvar u kraljevom snu!"
"Kad biste se sada probudili", nastavila je Tara, "nestali biste kao da svijeća nestane kad nestane fitilja."
-Nije istina! Alicia je ogorčeno uzviknula. "[...] Probudit će kralja ako bude toliko bučio.
"Kako želite probuditi kralja ako ste samo dio njegovog sna?" Vi dobro znate da niste stvarni.
-Stvarna sam! Rekla je jadna Alicia, roneći obilne suze.
"Nećete biti stvarni koliko god plakali!"
U romanu ima mnogo drugih zanimljivih aspekata: kako ogledalo se iskrivljuje i obrće stvarnost, ili kontinuirano paralele između Aliceinih poteza i igre šaha, da navedemo samo dva primjera. Međutim, želio bih ukazati na ideju koja je uporna u cijeloj priči i o kojoj je napisano mnogo manje: zagonetna i istovremeno zastrašujuća mogućnost da je svijet koji nas okružuje i nas same sanja o Bogu ili o nama stranom entitetu.
Koncept su na svoj način iskoristili kasnije različiti autori poput Borgesa i Lovecraft. Alicia sama o tome govori u romanu: «Dakle, to nije san, osim ako sve nije san i svi smo dio njega ... U tom slučaju, radije bih da to bude moj san, a ne Crveni kralj! Dosta mi smeta što sam u snu koji nije moj! "
San ili stvarnost, istina je da vrijedi živjeti u svijetu u kojem možemo čitati takve knjige Alice kroz ogledaloLewis Carroll. Priča koja je u konačnici posljednji dan mladosti za djevojčicu koja je živjela davno, davno.