Un 22 lipnja 1865 preminuo Angel Saavedra, Vojvoda od Rivasa, Španjolski pjesnik i dramatičar, a najpoznatiji po svojoj najpoznatijoj romantičnoj drami Don Álvaro ili Sila sudbine, amblematsko djelo romantika Španjolski. Da se prisjetim njegovog sjećanja, biram niz ulomaka ovog naslova.
Ángel Saavedra, vojvoda od Rivasa
Rođen u Cordova, Ángel Saavedra bio je dramaturg, pjesnik, povjesničar, slikar i državnik. Od liberalnih ideja, borio se protiv Francuza u ratu za neovisnost i kasnije protiv apsolutizma Fernanda VII. To ga je odvelo u progonstvo Malta i nadahnuo neke njegove pjesme, kao npr S jedanaest smrtnih rana.
Njegovi prvi stihovi, okupljeni u Poezija i igra poput Ataulfo y Lanuža, uokvireni su unutar neoklasicizam. Ali za vrijeme svog malteškog progonstva otkrio je djelo William Shakespeare, Walter Scott i Lord Byron i pjesmama se pridružio romantičnom pokretu Izopćenik, Esan odmetnika o Svjetionik na Malti.
Don Álvaro ili sila sudbine
To je bilo djelo koje je otvorio španjolsko romantično kazalište a uz to i moderno kazalište. To je drama u pet činova ili dana, u prozi i u stihu. Sadrži sve tipične sastojke romantizma, kao što su sjeta ili pesimizam, i razvija karakterističnu temu: onaj čovjeka kojeg je sramota odvukla sudbina protiv koje se ne može boriti. Tajanstvena kombinacija slučajnosti i nužnosti usmjerava postupke likova.
Glavni junak je Don Álvaro, vitez zaljubljen u Leonor, kćer markiza od Calatrave. Jedne je noći Don Álvaro upao u Leonorinu sobu s namjerom da je otme, ali je iznenađen markizom od Calatrave. Don Álvaro ga slučajno ubije i mora pobjeći. Nakon nekoliko godina, tijekom kojih su ljubavnici živjeli odvojeno, Don Álvaro u ratu i Leonor, skriveni u pustinjaku, upoznaju se, ali sudbina će spriječiti njihovu ljubav.
Ulomci
Čin I - Scena VII
DON ÁLVARO: (S velikom žestinom.)
Utješni anđele moje duše!
Hoće li sveta nebesa dati vječnu krunu mojoj nesanici?
Radost me utopi ...
Držimo li se tako da nikada nismo razdvojeni?
Prije, prije smrti
da me odvaja od tebe i da te gubim.
DOÑA LEONOR (vrlo uznemiren.).
Don Álvaro!
DON ALVARO.
Bože moj, Bože moj, sve moje ...
Što vas uznemirava i uznemirava na takav način?
Smeta li vam srce kad vidite tog svog ljubavnika
je u ovom trenutku
ponosniji od sunca? ...
Odjeća obožavana!
[...]
DON ALVARO.
Gospođo!
GOSPOĐA LEONOR.
Oh! slomiš mi dušu ...
DON ALVARO.
Srce mi je slomljeno ... Gdje je, gdje,
tvoja ljubav, tvoja čvrsta zakletva?
Pogrešno s vašom riječju odgovara
toliko nerazrješenja u takvom trenutku.
Takav nagli potez ...
Ne poznajem te, Leonor. Je li vjetar otpuhao
iz mog delirija sva nada?
Da, oslijepio sam na licu mjesta
kad je svanuo najsvjetliji dan.
Odvest će me pokojnika
odavde, kad je vjerovao besmrtni dopust.
Varljiva čarobnica,
Lijepa perspektiva koju ste mi lažno ponudili tako poništiti?
Perfidno! Molim te
u usponu na prijestolje Vječnog,
a onda potonuti u pakao?
Je li to sada ostalo samo za mene? ...
DOÑA LEONOR. (Bacivši mu se u zagrljaj.)
Ne, ne, obožavam te.
Don Álvaro! ... Bože moj! ... Hajde, da, hajde.
***
Čin I - scena VIII
Markiz.- (Bijesan) Vile zavodnik! ... Zloglasna kći!
Doña Leonor .- (Bacajući se očevim nogama) Oče! Tata!
Markiz.- Ja nisam tvoj otac ... Daleko ... a ti, gadni nadobudni ...
Don Álvaro.- Vaša je kći nevina ... Ja sam krivac ... Probušite mi prsa. (Spusti se na jedno koljeno.)
Markiz.- Vaš molećiv stav pokazuje koliko ste lošeg stanja ...
Don Álvaro.- (ustaje) Gospodine markiže! ... Gospodine markiže! ...
Markiz.- (Kćeri) Quita, opaka žena. (Curra, koji ga drži za ruku), a ti nesretna, usuđuješ li se dodirnuti svog gospodara? (Slugama) Hej, stani na onu zloglasnu, drži ga, zaveži ...
Don Álvaro.- (s dostojanstvom.) Nesretnica koja me gubi poštovanje. (Izvadi pištolj i postavi ga).
Doña Leonor.- (Trči prema Don Álvaru) Don ÁIvaro! ... Što ćeš učiniti?
Markiz.- Smjesta ga krenite.
Don Álvaro.- Teško svojim slugama ako se presele! Imaš pravo samo da mi probodeš srce.
Markiz .- Umireš od džentlmena? Ne; umrijet ćete onima dželata.
Don Álvaro.- Gospodine markizu od Calatrave! Ali, ah, ne; imate pravo na sve ... Vaša je kći nevina ... Čista poput daha anđela koji okružuju prijestolje Svevišnjega. Sumnja da bi moje prisustvo ovdje u takvo vrijeme moglo zaključiti mojom smrću, izlažući omatajući moje tijelo kao da je moj pokrov ... Da, moram umrijeti ... ali od tvojih ruku. (Spusti jedno koljeno na tlo) Čekam udarac rezigniran; Neću mu se oduprijeti; već ste me razoružali. (Baca pištolj, koji kad udari o zemlju puca i rani markiza, koji pada umirući u zagrljaj svoje kćeri i sluge, vrišteći)
Markiz. - Mrtva sam! ... O, ja! ...
Don Álvaro.- Bože! Grozno oružje! Užasna noć!
Doña Leonor.- Oče, otac!
Markiz.- Stavi sa strane; odvedi me odavde ..., gdje ću umrijeti, a da me ovaj podlac ne zagadi takvim imenom ...
***
Čin III - Prizor IV. Monolog Don Álvara.
Kakav neizdrživ teret
to je vitalno okruženje
za sitnog smrtnika
koji se rađa u strašnoj sudbini!
Kakva užasna vječnost
kratki život! Ovaj svijet,
Kakva duboka tamnica,
za nesretnog čovjeka,
tko je bijesno nebo koje gleda
sa svojim bijesnim mrštenjem!
Čini se, da, to po mjeri
što je teže i gorče
što se više proteže, to se više produžuje
sudbina naš život.
Ako nam se odobri
samo da patim,
i vrlo kratko biti
onaj sretni, kao u tuzi
da se njegov objekt ne puni,
Užasna je stvar roditi se!
Onome koji je miran, radostan,
živjeti između pljeska i počasti,
i nevinih ljubavi
ocijediti ukusni kalež
kad je jači i raspoloženiji,
smrt njegov dan obilježava,
njegova je sreća pregažena:
i ja, kako sam nesretna,
Ja, tražeći je idem,
Ne mogu je naći.
Ali kako da to dobijem,
Nesretna ja!
Pa, kad sam se rodio nesretan,
Rođena sam da ostarim
Ako taj dan užitka
(onaj u kojem sam samo uživao),
sreća bi se popravila,
Kako brzo prerana smrt
sa svojom žestokom kosom
vrat bi mi prerezao!