valentinske pjesme

Bliži se 14. veljače i svi žele posvetiti Valentinovo pjesme. Prošlo je više od 1.500 godina otkako je Katolička kršćanska crkva ustanovila ovaj datum — XNUMX. stoljeće nove ere. C. — na spomen hvalevrijednih djela bratstva i ljubavi svetoga Valentina Rimskoga. Od tada, kao što je poznato, milijuni ljudi diljem svijeta na ovaj dan slave prijateljstvo, ali prije svega ljubav u paru.

Nebrojeni su pjesnici koji su posvetili svoje vrijeme da svojim stihovima podignu onu finu nit koja dva bića čini jednim: ljubav. Misleći na sve one romantičare koji Valentinovu žele posvetiti pjesme, kreiran je ovaj delikatni popis s djelima: Alejandra Pizarnik, Antonio Machado, Federico García Lorca, Gustavo Adolfo Bécquer, Mario Bennedetti, José Martí, Magaly Salazar Sanabria, Julio Cortázar, Petrarca, James Joyce, Ángel Marino Ramírez, Jaime Sabines, Migueljosé Márquez i drugi. Nemojte ih prestati čitati.

“Who shines”, argentinske pjesnikinje Alejandre Pizarnik

Kad me pogledaš

moje oči su ključevi,

zid ima tajne,

moje riječi straha, pjesme.

Samo ti činiš moje sjećanje

fascinirani putnik,

neprestana vatra.

"Ljubav", venezuelanske pjesnikinje Magaly Salazar Sanabria

Ništa što me sputavalo, ne zaustavlja me. Činim se nespretno, ali u tebi nalazim mir. Prisustvujem vašem otkriću. Ti si zalogaj kojim se mogu hraniti. Moje tijelo gleda u tebe kad ga ne ignoriraš. Slavim tvoj dolazak dok nastojim da ti dam ime. Dođi, želim ti pokazati svoj nakit, svoje haljine, svoja vina. Želim vidjeti tvoj oblik, maglu u tvojoj pozadini, tvoj oltar, tvojih četiri stotine ruku. Osjećam kako se svijet kotrlja, utapa u to vrijeme koje kaže da nismo.

“Gori u tvojim očima”, španjolski pjesnik Antonio Machado

U tvojim očima gori misterij, djevica

dodge i pratilac.

Ne znam je li vatra mržnja ili ljubav

neiscrpna tvoja crna alijaba.

Ići ćeš sa mnom sve dok budem bacao sjenu

moje tijelo i lijevo moje sandale pijesak.

—Jesi li ti žeđ ili voda na mom putu?—

Reci mi, nedostižna djevice i družice.

"Vječna ljubav", španjolskog pjesnika Gustava Adolfa Bécquera

Sunce se može zauvijek oblačiti;

More se u trenutku može osušiti;

Os Zemlje može biti slomljena

Poput slabog kristala.

Svašta će se dogoditi! Svibanjska smrt

Pokrij me njegovim pogrebnim krepom;

Ali to se kod mene nikad ne može isključiti

Plamen tvoje ljubavi.

"Mislio sam na tebe", kubanskog pjesnika Joséa Martíja

Mislila sam na tebe, na tvoju kosu

da bi svijet u sjeni zavidio,

i u njih sam stavio točku svog života

i želio sam sanjati da si moja.

Hodam zemljom očima

uzdignut — oh, željno moja! — do takve visine

da u oholoj ljutnji ili jadnim rumenilima

ljudsko ih je stvorenje osvijetlilo.

Živjeti: —Znati kako umrijeti; tako me to pogađa

ova nesretna potraga, ovo žestoko dobro,

i odražava se sve Biće u mojoj duši,

i tražeći bez vjere, vjere umirem.

“Blagoslovljena godina...”, talijanskog pjesnika Petrarce

Neka je blagoslovljena godina, točka, dan,

godišnje doba, mjesto, mjesec, sat

i zemlja, u kojoj je njezin ljupki

pogled okovan za moju dušu.

Blagoslovljena najslađa porfija

da se predam toj ljubavi koja stanuje u mojoj duši,

i luk i strijele, to sada

čirevi su i dalje otvoreni.

Blagoslovljene riječi kojima pjevam

ime moje voljene; i moja muka

moje tjeskobe, moji uzdasi i moj plač.

I blagoslovio moje stihove i moju umjetnost

Pa veličaju je, i na kraju moja misao,

budući da ona samo to dijeli.

"Moja ljubav je u laganoj haljini", irskog pjesnika Jamesa Joycea

▷ Testirajte 3 mjeseca besplatno Audible: tisuće audio knjiga

Moja ljubav je u laganoj odjeći

među stablima jabuka,

Tamo gdje užurbani povjetarac najviše čezne

Trčanje u društvu

Tamo, gdje radosni povjetarac stanuje da se udvara

Do ranog lišća na svom tragu,

Moja ljubav ide polako, nagnuta

Prema svojoj sjeni koja leži na travi.

I gdje je nebo čaša bistra plava

na nasmijanoj zemlji,

Moja ljubav hoda polako, diže se

Njezina haljina s gracioznom rukom.

 “Ljubavno pismo”, argentinskog pjesnika Julia Cortázara

Sve što bih želio od tebe

tako je malo duboko u sebi

jer na kraju je sve

poput pasa koji prolazi, brdo,

one stvari ničega, svakodnevne,

klas i kosa i dva grudva,

miris vašeg tijela,

što kažete o bilo čemu,

sa mnom ili protiv mene,

sve to je tako malo

Želim to od tebe jer te volim.

Da gledaš dalje od mene,

da me voliš nasilnim zanemarivanjem

sutra, taj vapaj

vaše isporuke padne

u lice upravitelja ureda,

i to zadovoljstvo koje izmišljamo zajedno

biti još jedan znak slobode.

"Sonet slatke tužbe", španjolski pjesnik Federico García Lorca

Bojim se izgubiti čudo

tvojih kipastih očiju i naglaska

to me noću stavlja na obraz

usamljena ruža daha.

Žao mi je što sam na ovoj obali

deblo bez grana; i ono što najviše osjećam

nema cvijet, pulpu ili glinu,

za crva moje patnje.

Ako si moje skriveno blago,

ako si moj križ i moja mokra bol,

ako sam pas vašeg gospodstva,

ne dopusti da izgubim ono što sam stekao

i ukrasi vode svoje rijeke

s lišćem moje otuđene jeseni.

“Stihovi spavaće sobe bez mjeseca”, venezuelanskog pjesnika Ángela Marina Ramíreza

 Stihovi spavaće sobe bez mjeseca

gdje pada čista noć,

biti simboli otpada

bez imalo umjerenosti.

Dodirujem svoje tijelo i dodirujem tebe

ne poštujući granice,

krevet ima načine

usisati ludu buku.

Moja ljubav nije ravnodušna

je zid odraza

da u golim ogledalima

Vole tvoju nevinu gestu.

Uspravljanje pogleda

put ga ne raspršuje,

ta strijela je mlin

koji zapali plamen

Usnule ruže pjevaju

kad moja gladna riječ

želi zagrliti oluju

tvojih suicidalnih bokova

Više ne brojim minute

a kamoli sati

tvojim zanosnim milovanjem

vremenski izgubljeni atributi.

zaljubljivanje je strašno

svojom nevidljivom plimom:

nije lak zadatak

dobiti vino iz vinograda.

Oboje smo konceptualni

čija čednost umire,

ako supstanca to želi

vrag traži razloge.

slobodnim motivima

u tvom najtamnijem kutu,

popiti cijanid

dugotrajne strasti.

I na kraju krevet krade

sva tišina vjetra,

dah leži sretan

nema mjeseca nad spavaćom sobom.

"Let's make a deal", urugvajskog pjesnika Marija Benedettija

Partner

znaš

možete računati

sa mnom

ne do dva

ili do deset

ali računajte

sa mnom

ako ikad

upozorava

da je gledam u oči

i crtu ljubavi

prepoznati u mojoj

ne upozoravaj svoje puške

niti pomisliti kakav delirij

usprkos žitu

ili možda zato što postoji

možete računati

sa mnom

da drugi put

Pronalazi me

smrknut bez razloga

ne mislite kako lijeno

još uvijek može računati

sa mnom

ali hajde da se dogovorimo

Htio bih reći

s tobom

tako je sladak

znaj da postojiš

čovjek se osjeća živim

i kad ovo kažem

Mislim računati

čak i ako je do dva

čak i ako je do pet

da više ne dolazi

pohitao u pomoć

ali znati

zasigurno

da znaš da možeš

računaj na mene.

“Tvoje ime”, meksičkog pjesnika Jaimea Sabinesa

Pokušavam napisati tvoje ime u mraku.

Pokušavam napisati da te volim.

Sve ovo pokušavam reći u mraku.

Ne želim da itko sazna

nitko me ne gleda u tri ujutro

hodajući s jedne strane sobe na drugu,

luda, puna tebe, zaljubljena.

Prosvijetljen, slijep, pun tebe, izlijeva se.

Izgovaram tvoje ime svom tišinom noći,

moje začepljeno srce to vrišti.

Ponavljam tvoje ime, ponavljam ga ponovo,

Govorim to neumorno

a siguran sam da će svanuti.

"Ljubav", meksičkog pjesnika Salvadora Novoa

Ljubav je ova stidljiva tišina

blizu tebe, a da to ne znaš,

i zapamti tvoj glas kad odeš

i osjetiti toplinu vašeg pozdrava.

voljeti znači čekati na tebe

kao da si dio zalaska sunca,

ni prije ni poslije, pa da smo sami

između igre i priče

na suhom.

Voljeti znači opažati, kad si odsutan,

tvoj parfem u zraku koji dišem,

i promatraj zvijezdu u kojoj se udaljavaš

Kad noću zatvorim vrata

"Tijelo moje voljene", venezuelanski pjesnik Miguel José Márquez

tijelo moje voljene

ne žensko tijelo

niti ima očeve oči

usta njegove majke

ni bijesnu bjelinu Korzikanaca

silom nametnuti svojim babama

u davnim noćima osvajanja

tijelo moje voljene

nije čak ni tijelo

je li to kišica mesa

buntovno proklinjanje atoma

nesklon ispraznoj tautologiji elektrona

i njegova vječna kola nad prazninom

tijelo moje voljene

nema uglova ni granica

izgubljene ili osvojene krivulje

jer je nepromjenjiv kao stijena

i ne zna za granice ni mjere

jer tvoj ples nema granica

tijelo moje voljene

nije od zemlje niti je od zraka

ne smoči se i ne gori

Nije moj, nije tvoj, nije ničiji.

To je nomadsko drvo bez planine

aurora nabrekla od kontinencije

pomazani korijen svih ptica

tijelo moje voljene

nije ruža vjetrova

nije to ruža

nije vjetar

Nije geografija za karte i fregate

Sve je jug, sve dolina, sve urlik

podignuta latica trna

sunčana je oluja

more lave usred tundre

strijela sunca pod lukom mjeseca

smrt koja niče u dalekom životu

tijelo moje voljene

To nije skriveni broj stvari

nije to slatko ništa

niti djevičanstvo šutnje

je nedolična mekoća galaksija

hummingbird nepristojnost vremena

vulkan nježnosti u neprestanoj erupciji

planet mira palma i trbuh

prilika koja se preslaguje u mojim ustima

i sve vraća u svoje sjeme

tijelo moje voljene

Nije vrt za suho lišće

smrtonosna dokolica mlake ljubavi

birokracija kontakta

ne razumije mirnoću ravnoteže

i uvijek se gnijezdi na vrhu ili u jami

visoko visoko

duboko duboko

inače

ne gnijezdi se

niti poletjeti

“Reci 'ljubav'”, venecuelanskog pjesnika Juana Ortiza

reci "ljubav"

izgraditi kuću

koji pluta na otvorenom.

To je previše za zemlju

kao križ,

poput istine,

zato ide od primirja do primirja

o jezicima

u zraku

reci "ljubav"

protresti štale,

njištanje životinja

u korijenima tijela.

To je više od grane

a da ne postane drvo,

voda koja kiši između dva horizonta

i ništa ne poplavi

ali srce onoga koji promaši.

kad taj vrh

posjetio moja usta

a igrao si

planina lišća na mojim grudima,

Prinio sam usne rukama.

Od tada

Čini se da sam zaboravio

kako uzdići prebivalište koje jesmo

sa zvukom,

čini se,

ali gdje da stavim milovanje

oči izlaze,

nešto pjeva

i vidimo se unutra.

“Bez riječi 'volim te'”, venezuelanskog pjesnika Juana Ortiza

Ako me pratiš u ovoj ljubavi, a da ne kažeš "volim te",

Bit ću u svakom trenutku

podložna tebi za više od riječi,

i korijen će biti dublji,

i bit ćemo kao kamen s leptirima unutra.

Idem uz rub ceste, znaš,

Želim srušiti zidove vremena do našeg sada,

ali još uvijek ga nema i umiranje je blizu.

Živjeti ovo znači razumjeti nesreću dok osmijeh kruniše trijumf,

i idemo od sprovoda do sprovoda

a ljudi idu sretni s jednim ne znajući što se događa.

Ovaj križ kave što obilazi u uobičajene sate odnosi san ruke sa sobom,

i uživam u tvojim bedrima, dajući ti unutra svjetla svog jezika...

Tada je već kasno za povratak

a srce postaje mjesto gdje se rijetko hoda,

zaboraviti tko si bio,

jer je zgodno udvostručiti život i zadržati ga dok nije razborit

i mogu te opet vidjeti.