Suvremena latinoamerička poezija (I)

Kad govorimo o španjolsko-američkoj poeziji, prvo ime koje izađe ili jedno od prvih nesumnjivo je ono od Rubà © n DarÃo, s kojim je Modernismo, ali postoji španjolsko-američka poezija izvan ove ili Joséa Hernándeza, drugog velikog pjesnika.

Između ostalih ističu se sljedeći glasovi: Gabriela Mistral, Jose Marti, Pablo Neruda, Octavio Paz, Cesar Vallejo y Vicente Huidobro. U ovom ćemo članku govoriti o prva tri, a u onom koji će biti objavljen sutra o posljednja tri. Ako volite poeziju, ili bolje rečeno, dobru poeziju, nemojte prestati čitati ono što dolazi.

Gabriela Mistral

Gabriela Mistral, ili što je isto, Lucia Godoy Bila je jedan od pjesnika tog vremena koji je svojom poezijom nastojao otkriti realizam, svakodnevnu stvarnost, također sklanjajući se u intimu.

Gabriela, koja je 1945. bila Nobelova nagrada za književnost, napisala je "Soneti smrti", jedno od njegovih najboljih i najrelevantnijih djela. Inspiriran je samoubojstvo Romelio Ureta, njegova stara ljubav. A prvi sonet ide ovako:

Iz smrznute niše u koju su vas smjestili muškarci,
Spustiću te u skromnu i sunčanu zemlju.
Da moram spavati u njemu, muškarci nisu znali,
i da moramo sanjati na istom jastuku.

Položit ću te na sunčanu zemlju s
slatkoća majke usnulom sinu,
a zemlja mora postati mekoća kolijevke
po primanju vašeg tijela kao bolnog djeteta.

Tada ću posuti prljavštinu i ružinu prašinu,
i u plavkastoj i svijetloj mjesečevoj prašini,
lagana iznutrica bit će zatvorena.

Otići ću pjevajući svoje lijepe osvete,
Jer tom skrivenom časniku ruka br
sići će da ospori vašu šaku kostiju!

Jose Marti

Kubanski José Marti imao je poeziju kao iskreni način komunikacije, koji se formalno očitovao kroz jednostavno i svakodnevno. Pjesnik se identificira u "Jednostavni stihovi" svojom poezijom, jer je u njoj predstavio i oblikovao svoju dušu kakva je bila. Kada piše ove stihove, otkriva se: jedinica sastavljena od različitih i suprotnih elemenata, kao što se događa kad imenuje "Slabost jelena" okrenut "Čvrstoća čelika". Također odražava osjećaje poput solidarnosti i ukidanja nezadovoljstva:

Uzgajajte bijelu ružu
u lipnju poput siječnja
Za poštenog prijatelja
koji mi pruža svoju iskrenu ruku.

I za okrutnost koja me otkida
srce s kojim živim,
Uzgoj čička ili koprive;
Uzgajam bijelu ružu.

Pablo Neruda

Ne znam koliko sam puta napisao o ovom autoru, ali ne umaram se. Neruda je bila i uvijek će biti jedno od velikih imena u svjetskoj poeziji, ne samo u Latinskoj Americi. Samo imenovanjem svog djela "Dvadeset ljubavnih pjesama i očajna pjesma", objavljeno 1924., kažemo sve ... I nedostajalo bi mi redaka da objavim sve što zaslužuje da ga pročita ovaj autor. Ali bit ću kratak, ili ću barem pokušati biti:

Da me čuješ
moje riječi
ponekad se prorijede
poput otisaka galebova na plažama.

Ogrlica, pijana zvečarka
za ruke meke poput grožđa.

I gledam svoje riječi izdaleka.
Oni su više od mojih.
Penju se u mojoj staroj boli poput bršljana.

Ovako se penju na vlažne zidove.
Ti si krivac za ovu krvavu igru.

Bježe iz moje mračne jazbine.
Sve popunjavaš, sve ispunjavaš.

Prije vas naselili su usamljenost koju zauzimate,
a oni su naviknutiji na moju tugu nego vi.
Sada želim da kažu ono što želim reći vama
tako da ih možeš čuti onako kako ja želim da i ti mene čuješ.

Anguishov vjetar još ih vuče.
Uragani snova još ih ponekad sruše.
U mom bolnom glasu čujete druge glasove.
Suze starih usta, krv starih molbi.
Voli me, partneru. Ne ostavljaj me. Prati me
Prati me, partneru, u tom valu tjeskobe.

Ali moje riječi prljaju tvoju ljubav.
Sve okupiraš, sve okupiraš.

Od svih njih izrađujem beskonačnu ogrlicu
za tvoje bijele ruke, mekane poput grožđa.

Ako vam se svidio i uživali ste čitati ovaj članak koliko i ja, napisavši ga, ne propustite drugi dio koji će biti objavljen sutra, u četvrtak. U njemu ćemo ukratko razgovarati o Octaviu Pazu, Césaru Valleju i Vicenteu Huidobrou.