El 10 de Noviembre de 1759 rođen u Marbachu (Njemačka) Frederick schiller. I isti dan, ali u Charlevilleu (Francuska) i casi stoljeće kasnije, 1854. godine Arthur Rimbaud. Njih dvoje su postali pjesnici sveopće slaveIako su se njihove putanje i životi vrlo razlikovali, Francuzovi su bili intenzivniji i prekratki. Danas se sjećam njihovih podataka o njihovim rođendanima sa par njegovih odabranih pjesama.
Frederick schiller
Schiller je bio dramatičar i filozof kao i pjesnik. Rođen u Marbach 1759. studirao Medicina u Stuttgartu, ali njegov pravi poziv uvijek je bio prema književnosti. Njegov je početak bio u kazalište, budući da je nakon služenja vojske, napisao svoje prvo djelo za tablice na koje je utjecalo čitanje Shakespeare i Rousseau. Odatle se posvetio pjesničkom sastavu.
Živio je u nekoliko njemačkih gradova i sklopio prijateljstvo s imenima poput Gete. Također je vježbao Katedra za povijest na Sveučilištu u Jeni do 1799. Njegov rad uključuje naslove kao što su Kazalište kao moralna institucija, Esej o odnosu životinjske i duhovne prirode čovjeka, Milosti i dostojanstva o Tragična umjetnost. Preminuo je u Weimaru 1805. godine.
Ovo su dvije njegove odabrane pjesme:
Ekstaza Laure
Laura, ako je tvoj izgled nježan
potopi goruću zraku u moju
moj sretni duhu, s novim životom,
prasnuti dalje
sklisko na svjetlu svibanjskog sunca.
I ako se u tvojim mirnim očima pogledam u sebe
bez sjena i bez velova,
ekstatični predah
aure nebesa.
Ako je zvučni naglasak
tvoja usna u zraku odahne
i slatka harmonija
zlatnih zvijezda;
Čujem zbor od anđela,
i upio moju dušu
u prozirnom ljubavnom zanosu.
Ako u skladnom plesu
stopalo vam se poput plahog vala sklizne,
tajanstvenoj ljubavnoj četi
Promatram zaklop krila;
drvo pomiče svoje grane iza vas
kao da se lira čuje od Orfeja,
a moje biljke zemlja na koju kročimo
vrtoglavi okreti.
Ako ti čista sjaj očiju
ljubi se vatra,
tukli do tvrdog mramora
daje i naziva sušni vitalni trupac.
Koliki je užitak sanjala maštarija
već prisutni razmišljajte o tome i sigurno,
kad čitam u tvojim očima, moja Laura!
Besmrtno prisjećanje
Reci mi prijatelju, uzrok ovog gori,
čista, besmrtna čežnja koja je u meni:
vječno me suspendiraj do usana,
i uroniti u vaše biće i ugodnu atmosferu
primi od svoje besprijekorne duše.
U vremenu koje je prolazilo, u drugom vremenu,
Zar naše postojanje nije bilo jedno biće?
Je li fokus izumrlog planeta
dao gnijezdo našoj ljubavi u svom ograđenom prostoru
u danima koje smo vidjeli kako zauvijek bježe?
... I ja te volim? Da, osjećali ste
u prsima slatki otkucaji srca
kojom strast najavljuje svoju vatru:
volimo se, a uskoro i let
sretno ćemo podići to nebo
da ćemo opet biti poput Boga.
Arthur Rimbaud
Rođen je Charleville en 1854 a od djetinjstva je pokazivao a veliki talent za književnost. Otišao je u Pariz kad je bio vrlo mlad i tamo sprijateljio se s važni pjesnici toga doba, posebno s Paul Verlaine. S njim je držao a skandalozna i olujna ljubavna veza koja je završila dvije godine kasnije zbog ozbiljnih sporova između njih dvoje. Bilo je to u to vrijeme pojavljuju se njihove prve publikacije kao Pijani brod o Sezona u paklu.
Njegovo je djelo obilježeno simbolizam a također ima dubok utjecaj Charles Baudelaire. Njegov interes za okultizam ili religija. Ali užurbani život natjerao ga je da napusti poeziju neko vrijeme prije putovanja u Europi. Bavio se i trgovinom u sjevernoj Africi. Kad se vratio u francusku prijestolnicu, njegovo je djelo već bilo objavljeno Iluminacija. Također je umro u studenom 1891. godine.
Ne možeš li zamisliti ...
Ne možeš zamisliti zašto umirem od ljubavi?
Cvijet mi kaže: Zdravo! Dobro jutro, ptice.
Stiglo je proljeće, anđeoska slast.
Zar ne možete pogoditi zašto kipim od pijanstva!
Slatki anđeo mog krevetića, anđeo moje bake,
Zar ne možete pretpostaviti da se pretvaram u pticu
da moja lira bije i da mi krila tuku
poput lastavice?
Ofelia
I
U dubokim vodama koje zibaju zvijezde,
bijela i iskrena, Ophelia pluta poput velikog ljiljana,
pluta tako polako, naslonjen na velove ...
kad se igraju na smrt u dalekoj šumi.
Prošle su tisuće godina od blijede Ofelije
prođi, duh bijeli kroz veliku crnu rijeku;
više od tisuću godina od njenog mekog ludila
mrmlja svoju melodiju u noćnom zraku.
Vjetar joj poput vjenčića miluje grudi
i raširi se, zagrljen, svojim plavim jedrom;
drhtave vrbe plaču mu o ramena
a njegovim čelom u snovima zvonik se nabora.
Kraj njega uzdišu kovrčavi lopoči,
dok se ona budi, u uspavanoj johi,
gnijezdo iz kojeg proizlazi minimalna drhtavica ...
a pjesma u zlatu pada s tajanstvenog neba.
II
O tužna Ophelia, lijepa poput snijega,
mrtvi dok ste bili dijete, nošeni rijekom!
A to je da hladni vjetrovi padaju iz Norveške
bila vam je šapnuta sumorna sloboda.
I to je tajni dah, mašući grivom,
u vaš transponirani um stavio je čudne glasove;
i je li vaše srce slušalo tužaljku
prirode - oni su od drveća i noći.
I to je taj glas mora, poput neizmjernog daha
slomio vaše blago i nježno srce kao dijete;
i to je da je jednog dana u travnju, prekrasno blijedo dojenče,
jadni luđak, kraj tvojih nogu je sjedio.
Nebo, ljubav, sloboda: kakav san, o jadni Loca!
Rastopio si se u njega poput snijega u vatri;
vaše su vizije, ogromne, utopile vašu riječ.
-I užasna Beskonačnost uplašila je tvoje plavo oko.
III
I pjesnik nam to govori u zvjezdanoj noći
dolazite po cvijeće koje ste izrezali,
i što je vidjela u vodi, naslonjena na velove,
do iskrene Ophelije plutaju, poput velikog ljiljana.