Pjesme Rubéna Daría

"Poemas Rubén Darío" jedno je od najčešćih pretraživanja na Googleu i nije uzalud, talent ovog pjesnika bio je zloglasan. Pisac je rođen u Metapi, Nikaragva, 18. siječnja 1867. U Latinskoj Americi postao je poznat zahvaljujući svojoj poeziji - talentu koji je pokazivao od malih nogu - iako se isticao i kao novinar i diplomat. Félix Rubén García Sarmiento njegovo je puno ime; prihvatio je prezime Darío zbog činjenice da su na taj način bili poznati članovi njegove obitelji, “los Daríos”.

Kroničari ističu salvadorskog Francisca Gavidiju kao jedan od njihovih najvećih utjecaja, jer ga je vodilo u prilagođavanju francuskih aleksandrijskih stihova metru španjolskog. Istina je da Rubéna Daría stručnjaci smatraju najistaknutijim predstavnikom književne moderne na španjolskom jeziku, a njegovo ime je među velikanima novije latinoameričke fantastike.

Mladost

Biografija autora vrlo je opsežna. Rubén je stekao humanističku izobrazbu, bio je strastveni čitatelj i prezgodan pisac. U dobi od 14 godina objavio je prve objave u novinama León; u tim prvim pjesmama izražava svoje neovisno i progresivno stajalište, uvijek u korist demokracije. 1882. (u dobi od 15 godina) mladi je Rubén prvi put putovao u El Salvador, kao štićenik diplomatskog izaslanstva.

Sa 16 godina već je bio suradnik raznih novina u Managui. 1886. preselio se u Čile kako bi stekao novinarsko iskustvo u tiskanim medijima kao što je Vrijeme, La Libertad y Glasnik; prva dva iz Santiaga, a posljednja iz Valparaísa. U ovoj je južnoameričkoj zemlji upoznao Pedra Balmacedu Tora, koji ga je upoznao s najvišim intelektualnim, političkim i društvenim krugovima nacije koji su ostavili svoj utjecaj na nikaragvanskog pjesnika.

U mjestu Valparaíso objavljena je zbirka pjesama Azul, koju su književni kritičari cijenili kao polazište modernizma. Uz to, ovo mu djelo daje dovoljno zasluga da postane dopisnik novina. Narod Buenos Airesa. Zatim je, između 1889. i 1892., nastavio svoj posao novinara i pjesnika u nekoliko zemalja Srednje Amerike.

Od 1892. služio je kao član nikaragvanske diplomatske delegacije u Europi, u IV stotoj obljetnici otkrića Amerike. Bila su to vremena dodira s boemskim krugovima Pariza. Godinu dana kasnije vratio se u Južnu Ameriku, ostao je u Buenos Airesu do 1896. godine i tamo objavio dva svoja posvećujuća djela - definirajući modernizam na španjolskom jeziku. Rijetke y Profana proza ​​i druge pjesme.

Brakovi i diplomatski položaji

Ljubavne veze i nestanci bliskih obitelji obilježili su velik dio njegove književne inspiracije. Kada su mu bile 23 godine, Rubén Darío oženio se Rafaelom Contreras Cañas u Managui tijekom lipnja 1890. Godinu dana kasnije rodio mu se prvorođeni, a 1893. udovio jer je Contreras umro nakon kirurške intervencije.

8. ožujka 1893. vjenčao se - prisiljen, prema kroničarima - s Rosario Emelinom. Očito su Rubéna Daríu postavila vojna braća njegove supruge. Međutim, nikaragvanski pjesnik iskoristio je svoj boravak u Madridu kao dopisnik novina iz Buenos Airesa La Nación jer će od 1898. godine izmjenjivati ​​prebivalište između Pariza i Madrida.

1900. upoznao je Franciscu Sánchez u španjolskom glavnom gradu, nepismena žena seljačkog podrijetla za koju se oženio civilno i imao četvero djece (samo je jedno preživjelo, Rubén Darío Sánchez, "Guincho"). Pjesnik ga je naučio čitati sa svojim prijateljima (koji žive u Parizu) Amandom Nervom i Manuelom Machadom.

S raznih putovanja po Španjolskoj svoje je dojmove skupio u knjizi Suvremena Španjolska. Kronike i književni portreti (1901.). U to je vrijeme Rubén Darío već izazvao divljenje kod istaknutih intelektualaca, branitelja modernizma u Španjolskoj, među kojima su bili Jacinto Benavente, Juan Ramón Jiménez i Ramón María del Valle-Inclán.

1903. imenovan je konzulom Nikaragve u Parizu. Dvije godine kasnije, sudjelovao je u sastavu delegacije zadužene za rješavanje teritorijalnog spora s Hondurasom. Također, tijekom 1905. godine objavio je svoju treću glavnu knjigu: Pjesme života i nade, labudovi i druge pjesme.

Nakon toga Rubén Darío sudjelovao na Trećoj sveameričkoj konferenciji (1906) kao tajnik delegacije Nikaragve. 1907. godine Emelina se pojavila u Parizu tražeći svoja prava kao supruga. Tada se književnik vratio u Nikaragvu kako bi podnio zahtjev za razvod, ali bezuspješno.

Posljednje godine Rubéna Daría

Krajem 1907. imenovan je diplomatskim predstavnikom Nikaragve u Madridu vlada Juana Manuela Zelaye, zahvaljujući njegovom slavnom pjesniku u Americi i Europi. Na toj je dužnosti bio do 1909. Nakon toga bio je između 1910. i 1913. na različitim položajima i službenim misijama u raznim zemljama Latinske Amerike.

U tom je razdoblju objavio Život Rubéna Daríoa napisao je sam e Povijest mojih knjiga, dva autobiografska teksta koja su bitna za razumijevanje njegovog života i njegove književne evolucije.

U Barceloni je napisao svoju posljednju transcendentnu zbirku pjesama: Pjevam Argentini i druge pjesme (1914). Napokon, nakon kratkog posjeta Gvatemali, izbijanje Velikog rata natjeralo ga je da se vrati u Nikaragvu, gdje je umro u Leónu, 6. veljače 1916. Imao je 59 godina.

Analiza nekih od najpoznatijih pjesama Rubéna Daría

"Margarita" (In memoriam)

“Sjećate li se da ste željeli biti Margarita Gautier?

U mojim mislima je vaše čudno lice,

kad smo večerali zajedno, na prvom spoju,

U radosnoj noći koja se više neće vratiti

"Tvoje grimizne usne proklete ljubičaste

srkali su šampanjac iz slatke bakarate;

prsti su otkrili slatku Margaritu,

< > A znali ste da vas je već obožavao!

“Kasnije, o, cvijete histerije! Plakao si i smijao se;

tvoje poljupce i tvoje suze koje sam imao u ustima;

vaš smijeh, vaši mirisi, vaše žalbe, bili su moji.

"I u tužno popodne najslađih dana,

Smrt, ljubomorna, da vidim jesi li me voljela,

Poput ljubavne tratinčice, osramotila vas je! ”.

Analiza

Ovo je djelo nadahnuto ljubavlju i tugom zbog gubitka voljene osobe. Se encuentra en Profana proza ​​i druge pjesme (1896.). Smatra se jednim od prethodnih tekstova modernizma na španjolskom jeziku, kojeg karakterizira njegova kulturna svestranost, dragocjeni jezik i formalnost.

"Sonatina"

“Princeza je tužna ... što će princeza imati?

Uzdah joj izlazi iz usta jagode,

koji je izgubio smijeh, koji je izgubio boju.

Princeza je blijeda u svojoj zlatnoj stolici,

tipkovnica njegove zlatne tipke je tiha;

a u zaboravljenoj vazi cvijet se onesvijesti.

„Vrt naseljava trijumf paunova.

Pričljiv, vlasnik govori banalne stvari,

i, odjeven u crveno, piruetira šalu.

Princeza se ne smije, princeza se ne osjeća

princeza juri istočnim nebom

vretenc luta iz nejasne iluzije.

Mislite li na princa Golconde ili Kine,

ili u kojem se zaustavio njegov argentinski plovak

da iz njegovih očiju vidi slatkoću svjetlosti

Ili u kralju otoka mirisnih ruža,

ili u onom koji je suveren prozirnih dijamanata,

ili ponosni vlasnik bisera Hormuza?

"Oh! Jadna princeza s ružičastim ustima

želi biti lastavica, želi biti leptir,

imaju lagana krila, pod nebom lete,

idite na sunce svjetlosnom skalom zraka,

pozdravite ljiljane stihovima iz svibnja,

ili se izgubite u vjetru na morskoj grmljavini.

"Više ne želi palaču, niti srebrni kolovrat,

ni začarani jastreb, ni grimizni šaljivac,

ni jednoglasni labudovi u azurnom jezeru.

A cvijeće je tužno za dvorskim cvijetom;

jasmin s istoka, nelumbo sa sjevera,

sa Zapada dalije i ruže s Juga.

"Jadna princeza s plavim očima! ...".

Analiza

Dolazi i "Sonatina" Profana proza. Poeziju demonstrira savršenim metrom, na inovativan način da razvijete svoj argument, s velikim detaljima o kromatskim i senzornim elementima. Isto tako, u ovoj pjesmi postoje grčko-latinske mitološke figure i klasični francuski Versajski elementi koji se koriste kao izvori za prenošenje vlastitih osjećaja. Riječ je o narativnom djelu s ogromnim emocionalnim nabojem, ispričanom iz intimne i subjektivne perspektive glavne junakinje, princeze pune tuge.