Margaret Atwood jedan je od autora najreprezentativniji — da ne kažem najviše — suvremene književnosti kanadski a rođen je na dan poput današnjeg 1939. u Ottawi. Možda i scenarist i književni kritičar njegovo pjesničko lice najmanje je poznato ili praćena, zasjenjena golemom nedavnom popularnošću njezinih narativnih djela, koja nose pečat njezine obrane ženskih prava, društvenog protesta i njezinih distopijskih zapleta.
Adaptacije koje su napravljene za televiziju kao serije naslova kao što su Sluškinjina priča o Alias Grace Podjednako su zaslužili naklonost kritike i javnosti. Dobitnica je nekoliko nagrada, uključujući Princ od Asturije pisma 2008. Ali danas donosimo ovo izbor pjesama odabrano iz njegova djela. Otkriti ga i proslaviti ovaj rođendan.
Margaret Atwood — Pjesme
Hotel
Budim se u mraku
u stranoj sobi
Čuje se glas na stropu
s porukom za mene.
ponavljati iznova i iznova
isti nedostatak riječi,
zvuk koji stvara ljubav
kada stigne do zemlje,
utjeran u tijelo,
stjeran. gore je žena
bez lica i sa životinjom
stranac koji drhti u njoj.
On pokazuje zube i jeca;
glas šapuće kroz zidove i pod;
sada je slobodna, slobodna i trči
nizbrdo do mora, kao voda.
Ispitajte zrak oko sebe i pronađite
prostor. Na kraju, ja
prodire i postaje moj.
Uspomene na rat iz 1837
Jedan od
stvari koje sam otkrio
u njemu, i od tada:
ta priča (taj popis
napuhanih želja i naletima sreće,
neuspjesi, padovi i pogreške koje ostaju
kao padobran)
petlja ti se s umom
s jedne strane, a s druge klizi
da će ovaj rat uskoro biti između onih
sićušne antičke figure
koji te zamagli i razvodni
sa stražnje strane glave,
zbunjen, nemiran, nesiguran
što oni tamo rade
i da se s vremena na vrijeme pojave s licem
idiot i gomila ruku banana;
sa zastavama,
s oružjem, ulazi u drveće
smeđi potez i zelena škrabotina
ili duboko sivim crtežom olovkom
iz tvrđave, skrivaju se pucanjem
jedno drugo, dim i crvena vatra
da se u ruci djeteta obistini.
Ostale moguće misli ispod zemlje
dolje. pokopan. mogu čuti
lagani smijeh i koraci; oštrina
od stakla i čelika
osvajači onih koji su imali
šuma za utočište
a vatra za teror i nešto sveto
nasljednici, oni koji su podigli
krhke strukture.
Moje srce je zakopano desetljećima
Iz prijašnjih misli, i dalje moli
Ah sruši ovaj kristalni ponos, Babilone
cementiran bez požara, kroz podzemlje
Moli se mom mrtvom fosilnom Bogu.
Ali oni ostaju. Izumro. osjećam
prezir a ipak sažaljenje: što kosti
velikih gmazova
nečim dezintegriran
(recimo za njega
vrijeme) izvan opsega
to njegovo jednostavno značenje
onoga što je dobro on ih je pratio
osjetio kad su
progonjen, pokopan među mekim nemoralnim
neosjetljivi sisavci undone.
Ispred zrcala
bilo je kao da se budi
nakon sedam godina spavanja
i nađem se s krutom vrpcom,
rigorozne crne boje
istrunuo od zemlje i bujica
ali umjesto toga koža mi je otvrdnula
od kore i korijena poput bijele kose
Svoje naslijeđeno lice donio sam sa sobom
smrvljena ljuska jajeta
među ostalim otpadom:
razbijena zemljana ploča
na šumskoj stazi, šal
iz Indije rastrgani, fragmenti pisama
a sunce me se ovdje dojmilo
svoju barbarsku boju
Ruke su mi se ukočile, prsti
krhke poput grana
i zbunjenih očiju nakon
sedam godina i skoro
slijepi/pupoljci, koji samo vide
vjetar
usta koja se otvaraju
i puca kao kamen u plamenu
kada pokušava reći
Što je to
(samo vi pronađite
kakav već jesi,
ali što
ako ste već zaboravili od čega se sastojala
ili to otkriješ
nikad nisi znao)
čovjek koji je bio
U polju sa snijegom moj muž otvara
X, koncept definiran prije praznine;
odlazi dok ne ostane
skriven šumom
Kad ga više ne vidim
što je postalo
na koji drugi način
miješa u
korov, koleba kroz lokve
skriva od uzbune
prisutnost močvarnih životinja
Za povratak na
u podne; ili možda ideja
što ja imam od njega
što god me nađe natrag
a s njim se sklonio iza nje.
Moglo bi i mene promijeniti
ako stigne s očima lisice ili sove
ili s osmicom
paukove oči
ne mogu zamisliti
što ćeš vidjeti
kad otvorim vrata
Izvor: Tihi glas