pjesme majci

Gotovo svi su, u nekom trenutku, napisali ili posvetili pjesme majci, od velikih pisaca do običnih ljudi koji nikada nisu ni pomislili formalno se posvetiti poeziji. A nije neuobičajeno da se to dogodi, jer je riječ o biću koje daje život, kojemu dugujemo stanovništvo svijeta, velikodušnim vratima kroz koja čovječanstvo stiže na ove prostore, nedvosmislenom sinonimu nježnosti i ljubavi.

To je “Majka”, dakle, neiscrpna pjesnička tema, beskrajno vrelo nadahnuća za bezbrojne stihove. Od sada, bogati zbornik pjesama majci koje su napisali autori poput Urugvajca Maria Benedettija, Čileanke Gabriele Mistral, Amerikanca Edgara Allana Poea, Peruanaca Césara Valleja i Julia Heredije, Kubanca Joséa Martíja i Venezuelanca Anđeo Marino Ramirez.

“The mother now”, urugvajskog pjesnika Marija Benedettija

prije dvanaest godina

kad sam morao ići

Ostavio sam majku kraj prozora

gledajući u aveniju

sad ga dobivam natrag

samo s razlikom trske

u dvanaest godina prošlo

pred njegovim prozorom neke stvari

parade i racije

studentski bijeg

gužve

bijesnih šaka

i plin od suza

provokacije

puca daleko

službene proslave

tajne zastave

živ ozdravio

nakon dvanaest godina

moja majka je još uvijek na svom prozoru

gledajući u aveniju

Ili je možda ne gleda

samo pregledaj svoju unutrašnjost

Ne znam da li krajičkom oka ili iz vedra neba

a da ni ne trepne

sepia stranice opsesija

s očuhom koji ga je

izravnati nokte i nokte

ili s mojom bakom Francuskinjom

koji je destilirao čarolije

ili sa svojim nedruštvenim bratom

koji nikad nije htio raditi

toliko obilaznica zamišljam

kad je bila poslovođa u trgovini

kad je izrađivao odjeću za djecu

i neki šareni zečevi

da su ga svi hvalili

moj bolesni brat ili ja s tifusom

moj dobri i poraženi otac

za tri-četiri laži

ali nasmijan i vedar

kad su izvor bili njoki

ona provjerava svoju unutrašnjost

osamdeset sedam godina sivila

nastavi razmišljati rastreseno

i neki naglasak nježnosti

izmaklo se kao nit

ne upoznaš svoju iglu

kao da je želi razumjeti

kad je vidim istu kao prije

traćenje avenije

ali u ovom trenutku što drugo

Mogu je time zabaviti

s istinitim ili izmišljenim pričama

kupi mu novi tv

ili mu pruži svoj štap.

“Caricia”, čileanske pjesnikinje Gabriele Mistral

Majko, majko, ti me poljubi

ali više te ljubim

i roj mojih poljubaca

ne da ti ni pogledati...

Ako pčela uđe u ljiljan,

ne osjećate njegovo lepršanje.

kad sina sakriješ

Ne čuješ ga ni kako diše...

gledam te, Gledam te

a da se ne umorim od gledanja,

i kakav slatki dječak vidim

tvojim se očima pojaviti...

Ribnjak kopira sve

ono što gledate;

ali ti imaš cure

tvoj sin i ništa drugo.

oči koje si mi dao

Moram ih potrošiti

prateći te kroz doline,

uz nebo i uz more...

“LXV”, peruanskog pjesnika Césara Valleja

Majko, sutra idem u Santiago,

da se smočim u tvom blagoslovu i u tvojim suzama.

Pristajem na svoja razočaranja i ružičastu boju

ranica moje lažne trajine.

Tvoj luk čuda će me čekati,

tonzurirani stupovi vaših želja

da život završava. Dvorište će me čekati

hodnik ispod sa svojim tondosima i repulgosima

žurka. Moja stolica će me čekati, ayo

taj dobar čeljusni komad dinastičkog

koža, da više nema gunđanja u zadnjicu

pra-pra-unuke, od povodnika do vena.

Probiram kroz svoju najčišću naklonost.

Izbacujem se, zar ne čuješ kako sonda dahće?

zar ne čuješ pogađanje ciljeva?

Hvatam tvoju formulu ljubavi

za sve rupe u ovom podu.

O kad bi neizgovoreni letci bili postavljeni

za sve najudaljenije trake,

za sva najrazličitija imenovanja.

Dakle, mrtvi besmrtni. Tako.

Pod dvostrukim lukovima tvoje krvi, gdje

moraš ići tako na prstima, da čak i moj otac

ići tamo,

ponizio se na manje od pola čovjeka,

sve do prve male koju ste imali.

Dakle, mrtvi besmrtni.

Između kolonade tvojih kostiju

koja ne može pasti ili plakati,

a na čiju se stranu ni sudbina nije mogla umiješati

niti jedan njegov prst.

Dakle, mrtvi besmrtni.

A) Da.

Mojoj majci, američkog pjesnika Edgara Allana Poea

Jer vjerujem da na nebesima, gore,

anđeli koji šapću jedni drugima

Ne nalaze među svojim riječima ljubavi

nijedna tako odana kao "Majka",

oduvijek ti Ja sam dao to ime,

ti koja si mi više od majke

i ispunjavaš moje srce, gdje smrt

osloboditi dušu Virginije.

Moja vlastita majka, koja je vrlo brzo umrla

Nije to bila ništa drugo nego moja majka, ali ti

ti si majka koju sam volio,

i zato si draži od tog,

baš kao, beskrajno, moja žena

volio moju dušu više od sebe.

“Moja je majka otišla u raj”, venecuelanskog pjesnika Ángela Marina Ramíreza

moja majka je otišla u raj

s ocem na leđima,

pjevajući svoju zvjezdanu molitvu

i ponosna na svoju čarobnu lampu.

Tri su stvari vodile njegov život;

zahtjev vjere je jedan,

pomiješajte kukuruz s vodom; drugo,

podigni svoju obitelj, drugi.

Moja majka je otišla u raj

Nije išla sama, sa sobom je ponijela molitvu,

otišla je okružena mnogim misterijama,

njegovih grubih litanija,

njegovih priča o vrućim budarama,

njegove tjeskobne vreve po hramovima

i njegovo nerazumijevanje smrti.

Sjećanje ne istiskuje život,

ali popunjava prazninu.

Moja majka je otišla u raj

ne pitajući ništa,

bez pozdrava ni s kim,

bez zatvaranja brave,

bez njegovog energičnog izraza,

bez tegle svog surovog djetinjstva,

bez staze vodotoka.

Moja majka je otišla u raj

a moj očaj je sjetiti je se.

Ostaje mi proizvoljna slika

da ću isklesati pisanje o njoj.

Uoči stiha, eto ga.

U težini problema, bit će tu.

U radosti trijumfa, bit će.

U suštini odluke, bit će.

U zamišljenoj orbiti svojih unuka bit će i on.

I kad pogledam moćnu svjetiljku nebesku,

tamo će biti.

“Pjesma koja je Elena”, peruanskog pjesnika Julia Heredije

Julio Heredia

Bila je to crna djevojka.

Nakon Adrianinog odlaska imao je

za svu rodbinu gradu.

Zatim je rasla poput ljiljana

s polja

dok uzima knjigu

prvo od metafora

Postupno vrijeme koje joj je donijelo

atrijem Barranca i morem Magdalene.

Uoči je bila rođena u ulici

čiji znak više ne ostaje i do danas će zbuniti

njegove oči u noći u La Perli,

iz te luke Callao.

Kad će se pubertet obući starinski

a njihova djela i njihovi dani pokazuju njihove suze.

Ali oni koji su čuli to će javiti

Obriši osmijeh od suza, to će oni reći

utjelovljuje dinamiku palmi

zaljuljana morem

Elena je razlog za taj kompliment.

Gumena lutka i pomoć u bacanju na početku

Fetiš dame iz dvorca,

da je za takvo što morao pristati na rulet

da je odlučila: iz voćnjaka San Miguela

u kolibe Raquel i njezina otmičara.

Pratite crtu sirotinjske četvrti, kružite gradom.

Sada je ona ta koja štiti sudbinu lude žene.

Bježi od nespretnosti, od letargije, od otmičara.

I jureći za tragovima koje je ostavio vlak

je stigao gdje je dobri starac solarnog

trstike i ćerpiča koji su utonuli u tišinu.

Ona, vatra u narukvicama kampera.

Proučite prva i zadnja slova.

Do sada je radio i učio

u kojoj zvijer postaje vrlo ljudska.

Ona, odiše Karipima.

Ella, oni su iz njezine bitke.

Na srpanjski dan, kad ga sunce pokrije, rodi se

bez hvalisanja onih koji dolaze i odlaze bez gesta.

njegovo porijeklo,

nepoznati ili neki izumitelj lijekova protiv bolova.

Uvjeravam vas da dolazi od ratnika, da jest

klica kojom se zasniva heraldika i dinastija.

Njezine su bradavice mudro jednako udaljene tako da,

kod dojenja poništava bratoubilački instinkt

od Rómula, koji sam ja / od Rema, koji je drugi.

Rodio je četiri puta s trijumfom na svom natjecanju,

spašena vlastitim darovima,

i tako, s ljubavlju Benjamina.

I tako, s ljubavlju Benjamina,

Želite da vaš osmijeh traje.

Jučer se sklonio u marsupiju

je (primjetio sam)

pjesnik koji sada

Dajem ti.

"Majka moje duše", kubanskog pjesnika Joséa Martíja

Majko duše, mila majko

oni su vaši domaći; Želim pjevati

jer je moja duša od ljubavi natekla,

Iako jako mlad, nikad ne zaboravljaš

koju mi ​​je život morao dati.

Godine prolaze, sati lete

da uz tebe mi se ide,

za tvoje zadivljujuće milovanje

a pogledi tako zavodljivi

od kojih tuku moja jaka prsa.

Stalno Boga molim

za moju majku besmrtni život;

jer je vrlo ugodan, na čelu

osjetiti dodir gorućeg poljupca

to iz drugih usta nikad nije isto.

"Sirotište starca", venecuelanskog pjesnika Juana Ortiza

Nije važno kada će sirotište stići:

biti kao dijete,

kao odrasla osoba,

od davnina…

Kada dođe,

jedan ostaje bez fitilja da ga veže za zemlju,

bez brane u očima,

Čovjek pravi more koje vidi samo sebe,

bez horizonta i obale,

oštrica koja je zarezana sa svakim krajem svojim rubom.

Sidro mog čamca,

"Bog te blagoslovio, mijo" koji više ne dolazi,

dijelovi gdje se moje ime rađa u svakom neočekivanom trenutku,

i bledim niz pod bez prava na primirje,

bez mogućeg gugutanja,

jer lijek bi bio tvoj glas,

i poput tebe,

on je odsutan.

Pod ovim gradom koji si svojom glađu i nesanicom podigao,

s kartama na stolu,

željezni štit od mesa, kože i kostiju,

postoji dečko koji te zove,

koja leži u nostalgiji

odbijajući shvatiti kako njegova omiljena vinova loza više ne daje hlada.

Majka,

Moram ti pisati

nema ljubavi u pepelu

ni u vatru koja u žurbi

izbrisao je tijelo koje mi je donio.

Iza buba plače mali dječak sijede kose,

žudi za glasom,

elokventna flora zagrljaja,

nježnost koja tješi četvrtak u komadima

razbacani za tu noć koja se ne očekuje.

Danas na pločniku

u satu sirotišta,

nemogućeg niza rastanaka

— kao jučer sklapanje arepa,

posluživanje naslijeđenog paprikaša,

i sutra u drugim stvarima i prekosutra i prekosutra...—

Primam opet svirepe zvijeri oproštaja

velikodušnih vrata, jaka i slatka

koja je moju dušu dovela u ovaj život,

i bez obzira tko dođe s tvojim osnovnim stvarima,

riječi ne vrijede

nema morske soli u rani...

majka,

Moram ti pisati

majka…

majka…

majka…