Michelangelo Buonarroti jedan od najvećih univerzalnih genija, prešla u vječnu milost upravo u Vječnom gradu dan kao danas 1564. godine. Je li on maksimalni eksponent s dugog popisa genija koje je dao Talijanska renesansa. Arhitekt, slikar i nadasve kipar, tTakođer je bio vrijedan pjesnik. I upravo u tom aspektu želim ga se sjećati s ovima stihovi.
Michelangelo pjesnik
Njegova umjetnička ostavština nema premca. Nemoguće da vas ne zapanji njegov David, njegova Pieta, njegov Mojsije ili nevjerojatne slike u Sikstinskoj kapeli u Vatikanu. Ali genij Michelangela tIstakao se i u poeziji. Bio je strastven i stručnjak za Božanska komedijaod Dante, kojem je napisao pjesme. Također je sastavio gorke stihove žaleći se na iscrpljujući rad koji je zahtijevalo povjerenstvo za uređenje Sikstinske kapele.
Pero najdraže teme bili su mu ljubav, ljepota, smrt, Bog, život i grijeh, kao i sve što je značilo radost i sreću. U njihovoj soneti pretežno pitanje je ljubav s više petrarkanskim tonom gorkih, tmurnih i izmučenih stihova. Ovo su neke od njih i druge pjesme.
Pjesme i soneti
Moje oči, ta žudnja za lijepim stvarima
dok moja duša čezne za tvojim zdravljem,
nemaju više vrline
neka nebo teži, gledati one.
Od visokih zvijezda
sjaj se spušta
koji potiče da krene za njima
i ovdje se to zove ljubav.
Srce ne može naći bolje
natjerati ga da se zaljubi, i spaliti i savjetovati
ta dva oka koja nalikuju na dvije zvijezde.
***
On nema velikog umjetnika ni koncept
da sam mramor ne ograničava
u svom suvišku, ali samo onima gore
ruka koja se pokorava intelektu.
Zlo koje sam pobjegao i dobro koje obećavam,
u tebi, lijepa, božanska, ohola damo,
iste kože; i zašto više ne živjeti,
Inače imam umjetnost do željenog učinka.
Nema, dakle, ljubavi ni vaše ljepote
ili tvrdoća ili bogatstvo ili veliko odstupanje
krivnja za moje zlo, sudbinu ili sreću;
ako je u tvom srcu smrt i milost
treba ti vremena, tiho moja pamet
ne zna, gori, već da odande izvuče smrt.
***
Vidim tvojim lijepim očima slatko svjetlo,
Da sa svojim slijepim ljudima ne mogu vidjeti;
Nosim s tvojim nogama teg, pričvršćen,
Koji od mojih više nije običaj.
Letim tvojim krilima bez perja;
S tvojom duhovitošću do neba uvijek težim;
Po tvojoj volji blijeda sam i crvena,
Hladno na suncu, toplo u najhladnijim maglama.
U tvojoj ljubavi postoji samo moja,
Moje misli u tvom srcu su stvorene,
U dahu su moje riječi.
Kakav mi se čini i sam mjesec;
To naše oči na nebu vide, ne znaju
Ali ono što osvjetljava sunce.
***
Da se vratim odakle je poteklo,
duša doseže vaše tijelo
poput anđela milosrđa tako punog
koji liječi intelekt i časti svijet.
To sunce me peče i otima,
a ne samo vaše lijepo lice izvana:
da ljubav nema nade u stvarima koje prolaze
ako u njemu ne vlada vrlina.
Isto vrijedi i za visoko i novo,
gdje priroda tiska svoj pečat i
je uparen s neba;
niti se Bog svojom milošću pokazuje drugačije
više nego u smrtonosnom i lijepom velu;
i volim ga, sunce, jer se ono odražava u njemu.
***
Sišao je s neba, i to već u smrtnom, nakon
koji je vidio pravednog i pobožnog,
živ se vratio da razmišlja o Bogu,
da nam pruži istinsko svjetlo svega.
Sjajna zvijezda, ona sa svojim zrakama
pojasnio bez razloga gnijezdo u kojem sam se rodio,
cijeli mu zli svijet ne bi bio nagrada;
Samo vi, koji ste ga stvorili, mogli ste biti takvi.
O Danteu govorim, kako sam slabo poznavao njegovog
djela su bila za taj nezahvalni narod
da samo pravednik lišava dobra.
Volio bih da je to bio on! Za takvu sreću,
sa svojim surovim progonstvom i vrlinom,
Dao bih najsretniju poziciju na svijetu.