Međunarodni dan poezije. 8 soneta za proslavu

Danas još jedna godina Međunarodni dan poezije i nema ništa bolje od čitanja. Ona koja nam se najviše sviđa, od bilo kojeg autora i doba, na bilo kojem jeziku. Ja sam ih izabrao 8 soneta. Su iz Espronceda, Góngora, Unamuno, Hurtado de Mendoza, Sor Juana Inés de la Cruz, Carolina Coronado, Rosario Acuña i Federico García Lorca. Jer svaki bismo dan trebali staviti na porciju dobrih stihova.

Jose de Espronceda

Svježe, bujno, čisto i mirisno

Svježe, bujno, čisto i mirisno,
gala i ukras cvjetnog pensila,
galantno stavljen na uspravan buket,
miris širi ružu u nastajanju.

Ali ako goruće sunce ljuta vatra
vibrira gorući top u vatri,
slatki miris i izgubljena boja,
njezino lišće nosi užurbanu auru.

Tako je moja sreća na trenutak zasjala
na krilima ljubavi i prekrasnom oblaku
Pretvarao sam se možda u slavu i radost.

Ali oh! to se dobro pretvorilo u gorčinu,
i bez lišća u zraku se diže
slatki cvijet moje nade.

Luis de Gongora

Na ljubomoru

Ma magle najmirnije države,
Pakleni bijes, zlu rođena zmija!
O otrovna skrivena poskok
Od zelene livade do mirisnih njedra!

O među nektarom otrova smrtne ljubavi,
Da u kristalnoj čaši oduzmete život!
Mače na meni s kosom,
Iz ljubavne tvrde kočne ostruge!

O revnosti, vječne krvničke naklonosti!
Vrati se na tužno mjesto gdje si bio,
Ili u kraljevstvo (ako se tu uklapate) straha;

Ali tamo se nećete uklopiti, jer bilo je toliko toga
Da jedete sebe i ne dovršite,
Sigurno si veći od samog pakla.

Diego Hurtado iz Mendoze

Podigla sam oči, od plača umorna

Podigla sam oči, od plača umorna,
Da se vratim na ostalo što je nekada bilo;
A kako ga nisam vidio tamo gdje je nekad bio,
Oborio sam ih oblivenim suzama.

Ako nađem bilo što dobro u svojoj skrbi,
Kad sam bila sretnija,
Pa, već sam ga izgubila zbog sebe,
Razlog je što ih plačem sada udvostručene.

Sve svijeće postavio sam u bonanzu,
Bez nepovjerenja ljudsko razumijevanje;
Nastala je pokretna oluja,

Kao da kopno i more i vatra i vjetar
Ne idi protiv moje nade,
A oni su kažnjavali samo patnju.

Miguel de Unamuno

Noć punog mjeseca

Bijela noć u toj kristalno čistoj vodi
spava ostaje na svom krevetu u laguni
na kojem okruglom punom mjesecu
kakvu vojsku zvijezda vodi

svijeća, a zrcali se okrugli hrast
u zrcalu bez ikakvog uvijanja;
bijela noć u kojoj voda djeluje kao kolijevka
najvišeg i najdubljeg nauka.

Suza je to s neba koja je zagrlila
u naručju drži Prirodu;
je suza s neba koja je pozirala

i u tišini noći moli
molitva rezigniranog ljubavnika
samo ljubavi, koja mu je jedino bogatstvo.

Sestra Juana Inés de la Cruz

Nagovještava njegovu odbojnost prema porocima

Goneći me, World, što te zanima?
Kako da te uvrijedim, kad samo pokušam
staviti ljepote u moje razumijevanje
a ne moje razumijevanje u ljepotama?

Ne cijenim blago ni bogatstvo;
i tako me uvijek učini sretnijom
stavio bogatstvo u moju misao
ne moja misao o bogatstvu.

I ne procjenjujem ljepotu kojoj je istekao rok trajanja,
to je građanski plijen vjekova,
niti mi bogatstvo godi fementida,

uzimajući najbolje u mojim istinama,
konzumiraju životne taštine
nego da konzumiraju život u taštinama.

Caroline Coronado

Do kapi rose

Živa suza svježe zore,
kojima usahli cvjetni život duguje,
i željna livada među lišćem upije;
ispustite da sunce svojim odrazima pozlati;

To u zavodljivoj puti cvijeta
potresan i najmanjim zefirom,
crvena miješa vašu snježnu boju
i njezin očaravajući grimiz snijega:

Dođi i pomiješaj se s mojim tužnim plačem,
i pojede te na moj gorući obraz;
da će možda trčati slatko

gorke suze koje proždirem ...
ali kakva kap rose
izgubljen u toku mojih suza ...!

Rosario de Acuna

Pad

Sunce zapaljuje vatru pod oblakom;
magle razbijaju svoje debele velove
a kiša se spušta i struji
od mlitavog stakla okuplja se livada.

Ptica koja voli, kukac koji voli,
osjećaju, posljednji put, goruću ljubomoru;
lastavica i njezini pilići marširaju:
šumu krasi zlatna nijansa.

Ovdje je! More diže svoju pjenu
i jedak parfeme na zemlju koju šalje ...
Tko te ne voli? Među ružičastim maglama,

okrunjen mirtama i lovorikama,
davao je ambroziju vinovoj lozi,
lijevanje voća, davanje meda!

Federico García Lorca

Ljubavne ranice

Ovo svjetlo, ta požar koji proždire.
Ovaj me sivi krajolik okružuje.
Ova bol za samo ideju.
Ova tjeskoba neba, svijeta i vremena.

Ovaj krik krvi koji ukrašava
lira bez pulsa, mazivi čaj.
Ova težina mora koja me pogađa.
Ovaj škorpion koji obitava na mojim grudima.

Oni su vijenac ljubavi, krevet ranjenika,
gdje bez sna, sanjam tvoje prisustvo
među ruševinama mojih utonulih prsa.

I premda tražim vrh razboritosti
tvoje srce mi daje dolinu
s kukutom i strašću gorke znanosti.