Leopoldo Panero. Godišnjica njegova rođenja. Neke pjesme

Leopoldo Panero Rođen je u Astorgi, León, 27. kolovoza 1909. Studirao je u Valladolidu i tamo je zasjao zbog talenta svoje poezije, gdje je eksperimentirao sa slobodnim stihovima, dadaizami nadrealizam.
Njegovo djelo uključuje naslove poput Prazna soba, Stihovi al Guadarrama, napisana u svakom trenutku o Osobna pjesma. A najviše se pamti Candida. Između ostalih, dobio je Nacionalnu nagradu za književnost 1949. Ovo je izbor nekih njegovih pjesama. Zapamtiti ga ili otkriti.

Leopoldo Panero - Pjesme

U tvom osmijehu

Tvoj osmijeh počinje,
poput zvuka kiše na prozorima.
Popodne vibrira na dnu svježine,
i slatki miris izvire iz zemlje,
miris sličan vašem osmijehu,
makneš osmijeh poput vrbe
s aurom travnja; kišne četke
nejasno krajolik,
i tvoj osmijeh se gubi iznutra,
a iznutra je izbrisano i poništeno,
i prema duši me vodi,
iz duše mi to donosi,
ošamućen, uz tebe.
Tvoj osmijeh već gori među mojim usnama,
i mirišući u njoj čista sam zemlja,
već lagan, već svježina poslijepodneva
gdje sunce ponovno sja i šarenica,
lagano pomaknut zrakom,
kao da tvoj osmijeh prestaje
ostavljajući svoju ljepotu među drvećem ...

Protok iz Španjolske

Pijem na svjetlu i iznutra
moje vruće ljubavi, samo zemlja
koji se predaje mojim nogama poput vala
živopisne ljepote. Ulazim u svoju dušu;

Spuštam pogled na živi centar
milosrđa koje se bez granica umanjuje
isto što i majka. I svjetlucati
sjena planete naš susret.

Iza bistrog mora raste stepa,
i smeđu liticu i mirni potok
na dnu iznenadne jaruge

što zaustavlja srce i zamračuje ga,
kao kap vremena već završena
da je prema Bogu odvojen na svom putu.

Moj sin

Sa moje stare obale, iz vjere koju osjećam,
prema prvom svjetlu koje čista duša uzima,
Idem s tobom, sine, laganim putem
ove ljubavi koja u meni raste poput krotkoga ludila.

Idem s tobom, sine, pospana ludnica
o mome tijelu, riječ o mojoj tihoj dubini,
glazba koju netko udara ne znam gdje, na vjetru,
Ne znam gdje, sine moj, s moje mračne obale.

Idem, ti me uzmi, pogled mi postane lakovjeran,
lagano me gurate (skoro osjećam hladnoću);
Pozivaš me u sjenu koja tone mojim stopama,

Vučeš me za ruku ... I u tvoje neznanje vjerujem,
Već sam napustio tvoju ljubav ne ostavljajući ništa,
strašno usamljen, ne znam gdje, sine moj.

Slijepe ruke

Ignorirajući svoj život
pogođen svjetlošću zvijezda,
poput slijepca koji se pruža,
dok hodate, ruke u sjeni,
svi ja, moj Kriste,
cijelo moje srce, bez umanjenja, cijelo,
djevičanski i dalje, počiva
u budućem životu, poput drveta
počiva na soku koji ga hrani,
i cvjeta i postaje zelen.
Cijelo moje srce, žar od čovjeka,
beskoristan bez Tvoje ljubavi, bez Tebe prazan,
noću te traži,
Osjećam da te traži, poput slijepca,
koji se proteže pri hodanju s punim rukama
široka i radosna.

Prozirna materija

Opet mi je kao u snovima zamagljeno srce
da ste živjeli ... Oh kul prozirna materija!
Opet kao da tada osjećam Boga u utrobi.
Ali u mojim grudima je žeđ bila izvor.

Ujutro razvedrite planinsko svjetlo
uronite u plave jarke odbojnosti ...
Još jednom je ovaj španjolski kutak kao u snovima,
ovaj miris snijega koji moje sjećanje osjeća!

O čista i prozirna materija, gdje zatvorenici,
baš kao i cvijeće u mrazu, mi ostajemo
jednog dana, tamo u sjeni gustih šuma

gdje se rađaju stabljike koje čupamo dok živimo!
O slatko proljeće koje mi prolazi kroz kosti
opet kao u snovima ...! I opet smo se probudili.

sonet

Gospode, stari balvan se raspada,
snažna ljubav koja se rađa malo po malo,
pauze. Srce, jadna budalo,
tiho plače sam,

starog prtljažnika koji pravi lošu kutiju
smrtni. Gospode, dodirujem hrast u kostima
poništeno između mojih ruku i zazivam vas
u svetoj starosti koja puca

njegovu plemenitu snagu. Svaka grana, u čvoru,
To je bilo bratstvo sokova i sve zajedno
dali su sretnu hladovinu, dobre obale.

Gospode, sjekira zove glupi balvan,
udarac za udarcem i ispunjen je pitanjima
srce čovjeka gdje zvučiš.

U ovom krilnom miru srca ...

U ovom krilatom miru srca
obzorje Kastilje počiva,
i let oblaka bez obale
obična plava krotko.

Ostaju samo svjetlo i izgled
udavši se za obostrano čudo
iz vrele žute zemlje
i zelenilo mirnog hrasta.

Recite jezikom sreću
našeg dvostrukog djetinjstva, brate moj,
i slušaj tišinu koja te imenuje!

Molitva da se čuje iz čiste vode,
mirisni šapat ljeta
a krilo topola u sjeni.


Sadržaj članka pridržava se naših načela urednička etika. Da biste prijavili pogrešku, kliknite ovdje.

Budite prvi koji će komentirati

Ostavite svoj komentar

Vaša email adresa neće biti objavljen. Obavezna polja su označena s *

*

*

  1. Za podatke odgovoran: Miguel Ángel Gatón
  2. Svrha podataka: Kontrola neželjene pošte, upravljanje komentarima.
  3. Legitimacija: Vaš pristanak
  4. Komunikacija podataka: Podaci se neće dostavljati trećim stranama, osim po zakonskoj obvezi.
  5. Pohrana podataka: Baza podataka koju hostira Occentus Networks (EU)
  6. Prava: U bilo kojem trenutku možete ograničiti, oporaviti i izbrisati svoje podatke.