Estela Chocarro: Autorica crne serije u kojoj glume Víctor Yoldi i Rebeca Turumbay.
Imamo privilegiju i zadovoljstvo imati danas na našem blogu sa Estela Chocarro, pisac, autor knjige serija kriminalističkih romana u kojoj glume novinar Víctor Yoldi i stručnjakinja za umjetnost Rebeca Turumbay.
Smjestiti se Cárcar, navarski grad s nešto više od tisuću stanovnika, ovu seriju donosi kriminalistički roman na scenu neobično u žanru, ruralni, postižući domaći noir koji je originalan, svjež, drugačiji i koji privlači čitatelja.
Actualidad Literatura: Objavljena su tri romana iz vašeg kriminalističkog serijala, Sljedeći sprovod bit će vaš, Nitko nije umro u katedrali y Poljubit ću te prije nego umrem. Kažete da vaša strast prema književnosti dolazi od vašeg oca koji vam je volio pričati legende i priče koje vam služe kao inspiracija. Kako te priče završavaju u seriji krimića?
Buđenje nakon sudara: Moj otac voli pričati priče o "svojim vremenima" i vremenima drugih koji su živjeli prije njega. Neke od njih su jednostavne anegdote, ali istina je da su me likovi i zapleti, ili njihovi dijelovi, nadahnuli, uglavnom kad govorim o Cárcaru i njegovim ljudima. Zamišljam da moja ljubav prema pripovijedanju dolazi od njega.
AL: Žanr crnaca je u modi, ali istina je da je to unutar žanracrna rijeka postoji mnogo različitih vrsta romana. Što čitatelji mogu pronaći u vašim romanima osim zahvatnih istraga zločina?
EZ: Sve je više podžanrova unutar žanra crnaca, istina je. Moji bi se romani mogli uklopiti u Domaći Noir, Lokalni kriminal, Ruralni Noir ... To su priče u kojima glume obični ljudi koji u načelu ne moraju istraživati zločin, ali koji se okolnostima nađu u vrtlogu koji ih na to navodi. Također su uglavnom smještene u ruralnim područjima u usporedbi s tradicionalnim crnim romanom koji je urban. Sastav likova vrlo je raznolik u smislu njihove dobi i podrijetla, i to mi se sviđa jer vrlo dobro odražava globalizirani svijet u kojem se krećemo, ali i manji svijet starijih ljudi koji su oduvijek živjeli u selo.
AL: Vaši protagonisti, Víctor Yoldi i Rebecca Turumbay, nisu policajci. Čak ni detektivi. Odvajate se od uobičajenih likova španjolskog žanra crnaca: policajaca i civilne straže. Što za vas znači kada uspostavljate slučaj da ste dvojica istražitelja amatera?
EZ: Osjećam se puno slobodnije, manje ograničeno. Moji protagonisti nemaju obvezu glumiti, oni to čine jer se s tim događa nešto osobno. Mislim da je motivacija i uključenost nekoga tko intervenira jer ima što izgubiti ili je osobna motivacija zanimljivija od one koja to radi jer je to njihova profesija, barem mi je sugestivnija.
AL: Svi su vaši romani smješteni dijelom u Cárcar, grad u kojem ste odrasli. Cárcar ima nešto više od tisuću stanovnika, a vi ga objavljujete širom Španjolske. Jesu li mjesta, ulice, barovi ... gdje postavljate svoje romane stvarni? Kako vas sada primaju u vašem gradu kad odete?
EZ: Sva mjesta koja se pojavljuju u knjigama su stvarna, a takva su i prezimena, izreke i pjesme, kao i duh susjeda. Istina je da idem vrlo često. Moji su roditelji uvijek tamo živjeli i osjećam se kao još jedan, jer tu sam rođena i odrasla. Ljudi su sretni što je grad glavni junak romana, ali ponekad zaboravim da imam spisateljsku stranu i mislim da nema razlike u postupanju nakon objavljivanja, osim kad mi netko priđe i zatraži posvetu. ili mi recite nešto o nekoj od knjiga, koju istovremeno volim i što me iznenadi, jer kako kažem, osjećam se isto kao i uvijek jer sam kod kuće.
Poljubit ću te prije smrti: Treći roman iz kriminalističke sage smještene u najseoskijoj Navari.
AL: U vašem romanu Poljubit ću te prije nego umrem, smjestili ste nas u potpunosti u zatvor, novi zatvor Pamplona, koji se smatra jednim od najluksuznijih u Španjolskoj, gdje nalazimo razbojnika sa svojim poslušnicima koji radi sve što želi, premlaćuje, ubija, pa čak se i dužnosnici usuđuju dodirnuti ga. Je li to stvarnost života u zatvoru? Kako se podudara s luksuzom koji javno mnijenje poprima u zatvoru u Pamploni?
EZ: Kao što mi je rekao direktor, riječ je o novom zatvoru koji je inauguriran u jeku ekonomske krize i to je bio razlog zašto su se neki detalji doživljavali kao pretjerani luksuz kad je u stvarnosti zatvor bio sličan ostatku iz zemlje. Bilo je puno kontroverzi s unutarnjim bazenom i plazma televizorima, ali istina je da je bazen uvijek bio prazan i televizori nikada nisu postavljeni. Svaki zatvorenik mora se osigurati ako želi gledati TV. Što se tiče zatvorskog nasilnika, pitanje je moći i u svim zatvorima postoje skupine i vođe. To je manja i opasnija verzija društva u kojem živimo.
AL: Vaš najnoviji roman, Poljubit ću te prije nego umrem, objavljen je prošle godine, 2017., je li u tijeku već četvrta? Jeste li jedan od onih koji započinju sljedeći roman čim završi prethodni ili vam treba vrijeme kreativne regeneracije?
EZ: Kad ću te poljubiti prije smrti, sljedeći je bio prilično napredan, čim sam jednom stavio točku, ubrzo sam trebao pronaći drugu priču koja me osvojila, osjećao sam se na neki način siroče. Međutim, vjerujem da je svaka knjiga drugačija i svaki trenutak od vas traži nešto drugačije. Moja četvrta knjiga već je isporučena izdavaču (još nema datuma objavljivanja) i imam ideju za sljedeću, ali ne žurim s toliko pisanja kao u prošlosti.
AL: Književno piratstvo: Platforma za nove pisce da se jave ili nepopravljiva šteta za književnu produkciju? Sprečava li pisce da zarađuju za život prodajući svoje knjige?
EZ: Siguran sam da nema pozitivne strane hakiranja. To nije platforma ni za koga jer čim bi hakirani autor prvi put htio naplatiti svoje djelo, prestali bi ga čitati. Ljudi koji pirati to čine jer radije ne troše novac na knjige sve dok postoje platforme koje im ih daju besplatno. Ako si osoba ne može priuštiti da plati dvadeset eura za knjigu, uvijek je može kupiti u džepu ili digitalnoj verziji, čak i pričekati digitalnu ponudu i kupiti bilo koji naslov od jednog ili dva eura. Prava je šteta vidjeti da neki čitatelji ne cijene toliko sati rada književnika, lektora, urednika itd. I prije svega ogromnoj iluziji koju stavljamo u svaku knjigu. Što ako; Tko god gusari, krade kruh mnogim piscima koji ne dobivaju novac za svoj rad, a prisiljeni su na drugi posao da bi živjeli. To se u drugim zemljama ne događa.
AL: Unatoč tradicionalnoj slici zatvorenog pisca, zatvorenog i bez društvene izloženosti, postoji nova generacija pisaca koji svakodnevno tweetuju, a kojima su društvene mreže komunikacijski prozor u svijet. Kakav je vaš odnos s društvenim mrežama?
EZ: Jako sam Facebook, iako imam i Twitter i Instagram, koje koristim manje. Nisam opsjednut mrežama jer vas puno upijaju i mogu vam ukrasti vrijeme za čitanje i pisanje ako niste malo oprezni. Mislim da je fantastično komunicirati s čitateljima, drugim piscima, saznati o publikacijama, festivalima, nagradama. Upotrebljeni u odgovarajućoj mjeri, čine mi se vrlo korisnima.
AL: Papir ili digitalni format?
EZ: Do sada, uvijek papir.
AL: Kako je Estela u ulozi čitateljice? Koje su knjige u vašoj knjižnici koje ste ponovno pročitali i uvijek ponovno uživate kao prvi put? Bilo koji autor koji vas zanima, kakav kupujete jedini koji je objavljen?
EZ: Pa, dogodilo mi se kao i mnogim kolegama književnicima, koje sada čitam na drugi način: posvećujem veliku pažnju načinu, likovima, ritmu, trikovima itd. Na neki sam način izgubio svježinu prilikom čitanja, jer analiziram ono što sam pročitao, ali neizbježno je da je to slučaj jer da biste rasli kao pisac morate čitati i učiti iz onoga što drugi pišu. Knjiga koju sam pročitala nekoliko puta i uvijek se zaljubim na isti način je Rebecca, autorice Daphne du Maurier. Povremeni klasik za mene nije prošao test vremena.
U posljednje vrijeme žustro čitam Denisa Lehanea i preporučujem bilo što od Joicea Carol Oates, Margaret Atwood i Sare Waters.
AL: Na kraju, molim vas da čitateljima date malo više o sebi: koji su do sada bili najposebniji trenuci vaše književne karijere? Oni koje ćete reći svojim unucima.
EZ: U rujanskom izdanju prošle godine časopis Qué Leer objavio je moj članak pod naslovom: Lokalni kriminal ili otvaranje vrata na terenu, gdje sam govorio o različitim podžanrovima koji nastaju u okviru krimića. To je najprestižniji književni časopis i bio je to sjajan trenutak za mene. Ali postoji još jedan uzbudljiviji trenutak; prvo predstavljanje moje prve knjige. Pozivnice su bile rasprodane, a bilo je i onih koji nisu mogli ući jer nije bilo slobodnog prostora. Bilo je mnogo ljudi iz Cárcara koji žive u Pamploni, a neki su bili stariji ljudi koji su uložili značajan napor. Bilo je i mnogo anonimnih ljudi, što me također iznenadilo jer sam bila potpuno nepoznata. Bilo je nevjerojatno vidjeti kako se oko XNUMX ljudi mobiliziralo da me sluša, mene: običnu osobu koja je samo napisala knjigu. Na prvom predstavljanju u Cárcaru, gledalište je također bilo malo i potpisao sam više od stotinu primjeraka. Osjećaj da u svojoj zemlji možeš biti prorok nešto je izvanredno.
Hvala ti, Estela Chocarro, Želim vam da i dalje sakupljate uspjehe u svakom izazovu koji poduzmete i da nam i dalje doprinosite mnogim sjajnim romanima. Zaista želimo nastaviti uživati u Víctoru Yoldiju i Rebeci Turumbay.