Esteban Navarro: književnik i policajac.
Drago nam je što je Esteban Navarro, Murcia, 1965., književnik i policajac, danas na našem blogu broj jedan u prodaji Amazona.
Actualidad Literatura: Murcian rođenjem i Huesca posvojenjem, nacionalni policajac i pisac, autor više žanrova i strastven ljubitelj crnačkog žanra, profesor na Kanarskoj školi književnog stvaralaštva, kreator natječaja za policiju i kulturu, suradnik Aragón Negro Festivala i suradnik dviju regionalnih novina vaše usvojene zemlje, Aragona. Teška osoba za promatranje, krećete se u različitim svjetovima. Koje su vaše strasti, pokretačka snaga vašeg života i vaših priča? Kakav je čovjek iza pisca?
Stephen Navarro: Pisanje je prije svega potreba. Ili bolest, jer trebam svakodnevne lijekove, a to je pisanje. Mislim da imam puno stvari za ispričati i moram im reći. Tko ne izmišlja, ne živi, jednom je rekla Ana María Matute, a ja smatram da moram izmisliti, stvoriti i prenijeti ono što je izmišljeno i stvoreno kroz literaturu.
AL: «Klik, dobro jutro. Kava i tisak. » Ovako se budite svako jutro na svom Twitter računu @EstebanNavarroS . Više od 5.000 sljedbenika. Fenomen društvenih mreža stvara dvije vrste pisaca, one koji ih odbacuju i one koji ih obožavaju. Čini se da imate odličan odnos s njima. Trenutno, nakon zvučnog odlaska Lorenza Silve s Twittera, ne mogu a da vas ne pitam, što vam donose društvene mreže? Što donose pozitivno u vašem životu, u vašoj profesiji? Da li nadmašuju neugodnosti?
HR: Društvene mreže pronalaze pokretač moje vlastite frustracije dijeleći sve što mislim da je dobro. To je čarolija RRSS-a i laž, jer je sve u njima dobro ili vjerujemo da jest. El Clic, dobro jutro. Kava i tisak način su kako započeti dan. Za početak i reći da sam započeo. Napišem ga drugima da ga pročitaju, ali u stvarnosti to je poruka koju kažem sebi: Dobro jutro, Estebane. Započnite dan i nastavite s bilo čime. Ono što kompenzira RRSS je upotreba koju im pružate. Puno je trolova koji žele nanijeti štetu kao da je riječ o škorpionu koji uđe, ubode i ostavi ostavljajući trag nelagode. Ako ih znate izbjeći (blokirati) i osloboditi se određenih zlonamjernih mišljenja, RRSS je prije svega koristan alat za komunikaciju.
AL: Pisci miješaju i centrifugiraju svoja sjećanja i priče koje su čuli kako bi stvorili likove i situacije. U raznim ste medijima izjavili da vam tisak daje ideje, inspirira scenarije i događaje za romane koje pišete. To vaše romane čini odrazom današnjeg društva.Koji od različitih žanrova u kojima su uokvireni vaši romani ima više društveni barometar? Koje su teme koje vas zanimaju izvan povijesti koja ih pokriva?
HR: Obično pišem krimiće ili detektive. A ova vrsta romana vrlo je kritična prema društvu, jer se društvo mora kritizirati da bi se poboljšalo. Mnogo je stvari u krivu i u romanu ih morate učiniti očiglednima kako bi društvo reagiralo i znalo se vidjeti odraženo. Volim pisati o policiji, jer je sama policija jedna od temeljnih osi na kojoj se naše društvo održava i u njezinoj je ruci rješenje mnogih zala, zato je važno i bitno da društvo vjeruje u svoju policiju . Zanima me zlo, ali posebno zlo koje svi nosimo u sebi, jer je to najgore zlo koje postoji. Loši dečki, ne smijemo zaboraviti, nisu oni koje ne vidimo, oni koji su daleko od nas, negativci smo mi i oni su među nama.
AL: Uglavnom crni spol, ali i znanstvena fantastika s Ležajni reaktor i čarobni realizam sa Otinova gargula.
Postoji li spojna linija između svih njih? S kojim vas stilom čitatelji više vole?
HR: Istina je da ne mislim na čitatelje kad pišem, jer da jesam ne bih pisao. Odnos između Beringova reaktora, Otinove gargule ili Policijske priče je taj što su sve to priče, smještene u različitim postavkama i s različitim likovima.
AL: Većina autora žanra crnaca vjerni su glavnom junaku, detektivu, policajcu, sucu ili mrtvozorniku, u vašem slučaju ste i višeznakni, u najčišćem stilu Agate Christie. Moisésa Guzmana i Dianu Dávilu upoznajemo u vašim romanima. Je li vam lakše oživjeti Mosesa ili Dianu?
HR: Likovi su alati koje koristim za roman. Korištenje jednog ili drugog lika situacija je koju sama radnja sugerira. Likovi su tu kad su potrebni i ispunjavaju svoju ulogu. Kasnije, ako više nisu potrebni ili se ne uklapaju u neki drugi roman, tada se s njima odustaje. "Nastup" Moisésa Guzmana i Diane Dávile produžen je jer su bili važni za priče koje je trebalo ispričati. Bez njih to ne bi bilo moguće, ali odgovarajući na pitanje, s Moisésom sam se osjećao vrlo ugodno, možda zato što smo istih godina i razmišljamo na sličan način.
Esteban Navarro: Višežanrovski pisac sa strašću za krimićima.
AL: Koji su posebni trenuci vaše profesionalne karijere kao književnika i policajca? Oni koje ćete reći svojim unucima.
HR: Nažalost, imam bolja sjećanja kao pisac nego kao policajac. Što se tiče policije, razočaran sam, i to puno, nakon događaja koji se nikada nisu trebali dogoditi, ali su poslužili da izbliza vidim zlo i zavist. Što se tiče književnih uspomena, više volim tjedan u kojem sam saznao da sam bio finalist Nadalove nagrade. Bili su to čarobni sati u kojima sam dodirivao nebo i znao sam da mi je nemoguće osvojiti tu nagradu, između ostalog i zato što nije bila od tog izdavača. Ali činjenica da sam tamo već bila je nagrada.
AL: Vaša najnovija knjiga, Oznaka Pentagona, upravo objavljeno, postoji li već sljedeći projekt? Jeste li jedan od onih koji sljedeći roman započinje čim završi prethodni ili vam treba vremena za kreativnu regeneraciju?
HR: U početku sam rekao da mi je muka od pisanja i da moram stalno pisati. Uvijek pišem i uvijek imam na umu projekte, a ponekad napišem i nekoliko romana istovremeno. Trenutno, čim završim ovaj intervju, odmah ću početi pisati.
AL: Ima li hobija ili navika prilikom pisanja? Kada odlučite da je roman spreman za objavljivanje? Imate li ljudi kojima predajete svoje romane prije nego što napravite konačnu ispravku s njihovim prijedlozima?
HR: Jedini mi je hobi da ne započinjem roman dok ne dobijem naslov. Ne mogu pisati na praznoj stranici bez naslova romana. Moj prvi čitatelj, moj najbolji čitatelj, je moja supruga; Uvijek čita moje rukopise i daje svoj doprinos.
AL: Bilo je puno problema s vašim romanom "Policijska priča" zbog kojeg ste zaradili žalbu svojih kolega u policijskoj postaji. Na kraju je prevladao zdrav razum i nije došlo ni do čega ozbiljnog. 24 godine u policiji, od toga 15 u Huesci, cijeli život posvećen tijelu i neprekidno priznanje koje mu odajete kroz svoje romane. Postoji li prije i poslije u vašem životu policajca za ovaj nesretni događaj?
HR: Taj nesretni događaj, kako kažete, promijenio je sve. Ništa nije isto, niti će biti. Heraklit je rekao da se nitko ne kupa dva puta u istoj rijeci, a tim se bijesom rijeka promijenila, ali promijenio se i onaj koji se kupa. Razočarao sam se i shvatio sam koliko daleko može zavist. Na kraju vrlo ozbiljnog prekršaja koji su tražili, sve je bilo upozorenje, što je nešto poput šamaranja zglobom. I to je da sam uvijek tvrdio da nisam učinio ništa loše. Neću ni ja.
AL: Nikad ne tražim od književnika da bira između svojih romana, već da te poznaje kao čitatelja. Koja je bila prva knjiga koje se sjećaš, ona koja je utjecala na tebe ili te navela na razmišljanje da ćeš jednog dana možda biti spisateljica ? Bilo koji autor koji vas zanima, kakav kupujete jedini koji je objavljen?
HR: Jedna od knjiga koju ste me obilježili bila je, bez sumnje, "Slika Doriana Graya". A moja knjiga iz djetinjstva bila je "Loganovo trčanje", mislim da sam je pročitala pola tuceta.
AL: S 14 objavljenih romana, broj jedan u prodaji na Amazonu, posvećenom piscu kriminalističkog romana, trljajući velikane, brojnim nagradama i priznanjima na svojoj zasluzi, objavljivali ste kod različitih izdavača i odlučili ste se za stolno izdavaštvo, u na neki način isprekidano ... Vlastita odluka ili je velikom izdavaču tako teško kladiti se na pisca, čak i ako je već konsolidiran kao Esteban Navarro?
HR: Pitanje uvodnika je katastrofalno. Zapravo, sada nemam izdavača jer me Penguin Random House, koji je Ediciones B stekao, više ne objavljuje. Ediciones B me nije objavljivao od 2015., pa se može reći da nemam izdavača. Ali ako moram biti iskren, nije me briga, jer ono što volim je pisanje i dalje pisanje. Skupljam romane i počeo sam se objavljivati i tamo ću nastaviti.
AL: Je li moguće u ovo doba zarađivati za život pisanjem?
HR: Ne.
AL: Amazon ga prepoznaje kao jednog od osnivača generacije Kindle,
Kako vidite budućnost papirnate knjige? Može li koegzistirati s digitalnim formatom?
HR: Može i morat će koegzistirati, iako će uloga gubiti sve veću važnost.
AL: Šteti li ti književno piratstvo? Mislite li da ćemo ga jednog dana okončati?
HR: Nećemo završiti, a mislim da će ići i dalje. Sjećate li se videoteka?
AL: Za kraj, kao i uvijek, postavit ću vam najintimnije pitanje koje pisac može postaviti: Zašto pišete?
HR: Jer mi treba.
Hvala Esteban Navarro, želim vam puno uspjeha, da se niz ne zaustavi i da nas nastavite iznenađivati sa svakim novim romanom.