Fotografija: Consuelo López-Zuriaga. Facebook profil.
Consuelo Lopez-Zuriaga bio finalist posljednje Nadalove nagrade s romanom Možda u jesen, koju je objavio krajem travnja. U ovome intervju Govori nam o njoj i njezinom nedavnom dolasku u izdavački svijet. Zaista cijenim vašu ljubaznost i vrijeme.
Consuelo López-Zuriaga. Intervju
- ACTUALIDAD LITERATURA: Možda u jesen To je vaš prvi roman i bio je finalist posljednje Nadalove nagrade. Što nam kažete o tome i otkud ideja?
CONSUELO LOPEZ-ZURIAGA: možda u jesen razgovarati o krhkost prividne normalnosti naših života. Kako se svakodnevni život može promijeniti u trenutku kada dođe u kontakt sa smrtnošću. Priča pokušava uhvatiti onaj trenutak kada normalno prestaje postojati.
Što se tiče radnje, ona govori kako je život Claudia figueroa, briljantni odvjetnik posvećen obrani ljudskih prava, radikalno se okreće kada Mauricijus, vašeg partnera, dijagnosticiran vam je a uznapredovali rak. Od tog trenutka, glavna junakinja mora donijeti važne odluke koje će utjecati na ono što je do tada bio njezin život i njezine ambicije. Bez mape ili kompasa koji će se suočiti s razaranjem bolesti i nerazumijevanjem smrti, započet će put na kojem će raspravljati između straha od gubitka muškarca kojeg voli, prekida s prijašnjim životom i spoznaje da će to učiniti biti opet isti.
U konačnici, Možda u jesen pripovijeda a Proces transformacije čije je konačno odredište nadvladati strah od toga da prestanemo biti ono što smo oduvijek bili.
Ideja romana ima biografsko i drugo književno podrijetlo. Što se tiče prve, ona proizlazi iz mog vlastitog iskustva s rakom i utjecaja koji je dijagnoza mog partnera imala na naš život. Što se tiče drugog, radnja ovog romana i njegov narativni glas proizašli su iz riječi Joan Didion, kada en Godina čarobnog razmišljanja, izjavio je: "Sjednete na večeru i život koji ste prije znali je gotov ». Čitajući Didiona dao mi je ton romana. Ona je autorica sa strašnom sposobnošću da pripovijedati činjenice strahovito dramatična svog života s gotovo kirurškom preciznošću, daleko od žrtve i bilo kakve sentimentalnosti. Htio sam smjestiti Claudijin pripovjedački glas u taj registar, gdje emocija ne izlazi iz kolotečine ili postaje pretjerana, ali naglašeno dopire do čitatelja.
- AL: Sjećate li se prve knjige koju ste pročitali? A prva priča koju ste napisali?
CLZ: Prošle su prve knjige kojih se sjećam da sam ih čitala Enid Blyton. Tri Mudraca uvijek su dolazili natovareni kopijom Petorica, Sedam tajni ili iz tog internata - prije Harryja Pottera, ali i vrlo britanskog - što je bilo Malory Towers. The zvoni, s platnenom kralježnicom, iz zbirke mog brata i avantura Asterix i Obelix Pratili su me i u mnogim grickalicama kruha s čokoladom.
Bila sam introvertirana djevojka i čitateljica i, možda iz tog razloga, spis je uskoro nikao u obliku strmala kazivanja i priče. Priče koje je spremao u bilježnice, popraćene ilustracijama i kolažima, poput ostataka života koji je počeo odmicati.
- AL: Glavni pisac? Možete odabrati više od jednog i iz svih razdoblja.
CLZ: Nemoguće ga je svesti na samo jednog, postoje mnogi pisci koji su me nadahnuli i s kojima sam otkrio onu "veliku ekspediciju ka istini" koja se čita. Volim romanopisce iz XNUMX. stoljeća i njihovu monumentalnu sposobnost pripovijedanja kao Flaubert, Stendhal, Tolstoj, Dostojevski, đavo, Galdós ili Clarín. Ali također sam strastven zbog nagrizajućeg pogleda koji Amerikanci bacaju na stvarnost, Hemingway, Dospassos, Scott Fitzgerald, Cheever ili Richard Yates.
Niti ih mogu zaboraviti autori koji doživljavaju romanom i istovremeno propitkujem vlastiti narativni projekt kao Faulkner, Cortázar, Kafka ili Juan Rulfo. I u novije vrijeme, prepustio sam se strahu od narativne inteligencije Lucija Berlin i njegova sposobnost pretvaranja djelića gluposti u lucidne priče.
- AL: Kojeg biste lika u knjizi voljeli upoznati i stvoriti?
CLZ: Grgur samsa, glavni junak MetamorfozaČini mi se izvanrednim likom koji predstavlja više slojeva i koji odražava kao nitko usamljenost i univerzalnu bol, kao i prezir prema drugome, drugačijem, stranom.
također Emma bovary Riječ je o monumentalnoj tvorevini koja aludira na pustoš romantične ljubavi i emocionalne toksičnosti, postajući neupitni arhetip.
- AL: Ima li nekih posebnih navika ili navika što se tiče pisanja ili čitanja?
CLZ: Imam malo rituala. Radije se ne uvjetujem. Samo mi trebaju sIlencio, kava i bistri stol. Da bih pisao, moram slušati sebe, važno je slušati likove i vizualizirati scene kako bi se priča počela dizati na ekranu prijenosnog računala.
- AL: A vaše omiljeno mjesto i vrijeme za to?
CLZ: Pišem u tišini. Moram se izolirati da to napišem, budući da živim na selu, pronašao sam savršen prostor. Promjena madridskih ulica zbog šume povećala mi je sposobnost koncentracije. Također, kad zapnem, nazovem kuje i odem na planinarenje u grmlje. Međutim, mislim da ne morate čekati "vlastitu sobu", kolonijalni stol ili radnu sobu s pogledom na more. Kad priča zaživi u vama, krenite naprijed hitno, bez zaustavljanja i bez obzira gdje se nalazite. Najbolje pišem u ranim jutarnjim satima kad mi dnevna buka još nije ušla u glavu i povijest se vozi bez prekida.
Volim to čitati ležeći na kauču ili to raditi u krevetu, iako čitam i u autobusu, u metrou, u vlakovima i avionima, u čekaonicama i bilo gdje, kad me uhvati priča i proždirem svaku stranicu knjige dok ne dođem do kraja. Među tisuću stvari koje nosim u torbi obično postoji knjiga.
- AL: Postoje li drugi žanrovi koji vam se sviđaju?
CLZ: Također sam čitao test, povijest umjetnosti i sviđa mi se povijesni roman. Izvan čisto književnog područja volim botaniku i kuharice.
- AL: Što sad čitaš? A pisanje?
CLZ: U posljednje vrijeme pročitao sam divnu trilogiju Rachel Cusk Pozadinsko osvjetljenje, Tranzit y Prestigio. Otkrila sam izvanredno kako Odsutnost radnje, uzročno-posljedične logike, daleko od toga da nas vodi u prazninu, vodi nas do mozaika fragmenata koji zauzimaju sve i čine sam roman. i ja isto prečitavanje a Miguel Delibes slika rezerviranog mjesta, sjajni autor koji nikad ne razočara.
Što se tiče pisanja, ja sam u fazi planirajući svoj sljedeći roman. Priča o snazi tajni: oni koji proizvode otkup i, oni, koje je bolje ne otkrivati.
- AL: Što mislite kako je izdavačka scena i što je odlučilo da pokušate objaviti?
CLZ: Upravo sam sletio u izdavački svijet, pa se ne bih usudio napraviti iscrpnu analizu njegove trenutne situacije. Moji su prvi dojmovi zbunjenosti. Vidim zasićeno tržište s ogromnom ponudom rukopisa, nemoguće kanalizirati putem konvencionalnih izdavača; a s druge strane, također opažam a transformirajući sustav, gdje nastaju vrlo zanimljive alternative i formati publikacija i gdje je žestoka konkurencija s drugim oblicima «zabave». Ukratko, postoji napetost između kolapsa i inovacija.
Moja odluka o pokretanju objavljivanja povezana je s osuđivanje taj njega knjiga je dovršena kad čitatelj dođe do posljednje stranice. Mislim da je čarolija književnosti u tom kružnom putovanju između pisca i čitatelja. Roman je, rekao je Umberto Eco, «to je stroj za tumačenje ».
- AL: Je li vam trenutak krize koji doživljavamo težak ili možete zadržati nešto pozitivno za buduće priče?
CLZ: Prošla je godina bila vrlo komplicirana i tužna za mnoge ljude, ali možda je pozitivan dio činjenica koju je pokazala pandemija bitna krhkost naših života i apsurd egzistencijalne arogancije. Vjerojatno smo svjesniji. Drugi važan aspekt je povećanje čitanja. Mnogi su ljudi uzeli knjige tražeći na svojim stranicama utaju, utjehu, učenje ... Ukratko, čaroliju književnosti.