Fotografija: Claudio Rodríguez. Cervantes Virtualni.
Claudio Rodriguez, pjesnik iz Zamore, umro u Madridu Na dan kao danas 1999. godine, kada je radio na svojoj posljednjoj knjizi. Ovo je jedno izbor nekih svojih pjesme da ga pamte ili otkriju.
Claudio Rodriguez
Stupanj u Romantična filologija, bio je čitatelj španjolskog na sveučilištima u Nottingham i Cambridge, što mu je omogućilo da već upozna engleske romantičare Dylan Thomas, temeljni utjecaj na njegovo pjesničko obrazovanje. Osvojio nekoliko Nagrade u svojoj karijeri kao Adonai, Nacionalna književnost, Nacionalna poezija ili Princ Asturija od slova. Također je bio član Kraljevske španjolske akademije jezika.
pjesme
Dar pijanstva
Jasnoća uvijek dolazi s neba;
dar je: nema ga među stvarima
ali daleko iznad i zaokuplja ih
čineći od toga vlastiti život i rad.
Tako svane dan; pa noć
zatvara veliku odaju svojih sjena.
A ovo je poklon. Tko čini manje stvorenim
ikad bićima? Kakav visoki svod
sadrži li ih u svojoj ljubavi? Ako već stigne
i još je rano, već je okolo
na putu vaših letova
i nazire se, i odmiče i, još uvijek udaljeno,
ništa nije tako jasno kao vaši impulsi!
O bistrina žedna puta
subjekta koji će je zaslijepiti
izgarajući se radeći svoj posao.
Poput mene, kao i sve što očekujete.
Ako ste uzeli sve svjetlo,
Kako mogu očekivati bilo što od zore?
Pa ipak - ovo je dar - moja usta
čekaj, i moja duša čeka, a ti čekaš mene,
pijana hajka, usamljena bistrina
smrtnik kao zagrljaj srpova,
ali grlim se do kraja koji nikad ne popušta.
Ovo osvjetljenje materije ...
Ovo osvjetljenje materije,
sa svojim običajima i sa svojim skladom,
sa zrelim suncem,
smirenim dodirom mog pulsa,
kad zrak ide duboko
u tjeskobi dodira mojih ruku
ta igra bez sumnje,
s radošću znanja,
ovaj zid bez pukotina,
i zla vrata, curila su,
nikad zatvoreno,
kad mladost nestane, a s njom i svjetlost,
spasi moj dug.
Novi dan
Nakon toliko dana bez puta i bez doma
i bez boli čak i sama zvona
a tamni vjetar poput uspomene
danas stiže.
Kad je jučer dah bio misterij
i suh izgled, bez smole,
Tražio sam konačan sjaj
dolazi tako nježno i tako jednostavno,
tako spokojno od novog kvasca
ovo jutro…
Iznenađenje je jasnoće
nevinost promišljanja,
tajna koja se otvara kalupom i čuđenjem
prvi snijeg i prva kiša
pranje lješnjaka i masline
već vrlo blizu mora.
Nevidljiva tišina. Puše povjetarac
melodija koju više nisam očekivao.
To je osvjetljenje radosti
tišinom koja nema vremena.
Ozbiljno zadovoljstvo usamljenosti.
I ne gledaj u more jer ono sve zna
kad za to dođe vrijeme
kamo misao nikad ne dopire
ali da more duše,
ali da, ovaj trenutak zraka između mojih ruku,
ovog mira koji me čeka
kad za to dođe vrijeme
-dva sata prije ponoći-
trećeg otoka, koji je moj.
Vjetar
Neka vjetar prolazi mojim tijelom
i upali ga. Južni vjetar, slani,
vrlo sunčano i vrlo svježe oprano
intimnosti i iskupljenja i
nestrpljivost. Uđi, uđi u moju vatru
otvori mi taj put
nikad poznato: ono jasnoće.
Zvuči žedno prostora,
Junski vjetar, tako intenzivan i slobodan
da je dah, to je sada želja
spasi me. Dođi
moje znanje, kroz
toliko materije zaslijepila tvoj remen
Milost.
Kako duboko me napadaš i učiš me
živjeti, zaboraviti,
vi, sa svojom jasnom glazbom.
I kako mi podižeš život
vrlo tiho
vrlo rano i s ljubavlju
s onim svijetlim i istinskim vratima
to mi otvara serenu
jer s tobom me nikad nije briga
da mi nešto zamuti dušu.