Fotografija: Arturo Sánchez Sanz. Facebook.
Arturo Sanchez Sanz On je doktor antičke povijesti i njegov je kurikulum u akademskom svijetu, a kao autor informativnog eseja širok je onoliko koliko je važan. Njegov najnoviji rad, Belisarius: Magister militum Istočnog Rimskog Carstva. U ovome intervju govori nam o tome i također nam daje a majstorska klasa o ovom žanru mnogo manje konzumiraju čitatelji. Hvala za vaše vrijeme i dobrotu.
Arturo Sánchez Sanz. Intervju
- ACTUALIDAD LITERATURA: Doktor povijesti i arheologije na Sveučilištu Complutense, vaš posljednji objavljeni esej je Belisarius: Magister militum Istočnog Rimskog Carstva. O čemu govoriš u njemu?
ARTURO SANCHEZ SANZ: Izdavački svijet zasićen je povijesnim esejima koji su uvijek iznova posvećeni istim temama, a u Španjolskoj je ta stvarnost puno oštrija. Kleopatra, Cezar, Tercios, Auschwitz ... zato smo od svog prvog eseja pokušali ponuditi nešto više, nešto novo i drugačije. Anglosaksonska književnost ima manje nedostataka u tom pogledu, ali na španjolskom jeziku ima malo eseja posvećenih drugim temama, iako su oni također poznati. Zapravo, sami se povjesničari više usredotočuju na zatvoreni akademski svijet. Trenutni sustav visokog obrazovanja prisiljava nas da pišemo samo članke i eseje toliko specijalizirane da nitko osim naših vlastitih kolega ne može probaviti.
Povijesno otkrivanje se mrzi, i zato na tržištu imamo uvijek ista djela koja su mnogo puta napisali novinari, pravnici itd. koji taj nedostatak popunjavaju vlastitom iluzijom povijesti, ali nisu povjesničari ili arheolozi, a nerijetko je ideja koja se prenosi široj javnosti pogrešna ili pogrešna.
Vjerujem da je naš rad, i šire, Naša je dužnost povjesničara govoriti o povijesti ne samo na akademskom polju, već i za čitav svijet, učiniti je bliskom, lakom i dostupnom. Tijekom svog života upoznao sam malo ljudi koji, čak i posvećujući se svim vrstama zanata, ne vole Povijest, a na kraju ono što nauče ne potječe od obučenih povjesničara, sposobnih za dobro istraživanje u pozadini, što generira pogrešne paradigme o raznim temama.
Iz tog razloga također sam razmotrio mogućnost pisanja podataka čak i kad sam morao plivati protiv struje, s idejom da srušim lažne mitove nastale djelomičnim ili rijetko dokumentiranim djelima, nudeći eseje posvećene manje poznatim temama ili nikad obrađene na španjolskom, a to je slučaj iz početak.
Svoju prvu knjigu posvetio sam Filipu II Makedonskom (2013.), upravo zato što je njegov lik uvijek bio u sjeni njegovog sina, velikog Aleksandra Velikog, a važnost koju je imao u povijesti često se zaboravlja. Zapravo, uvijek kažem da bez Filipa nikad ne bi bilo Aleksandra. Isto se dogodilo i sa moj prvi esej za sferu knjiga, posvećen pretorijancima (2017).
Lik ovog mitskog rimskog vojnog tijela uvijek je bio mračan i negativan, posebno za smrt careva povezanih s njima, ali ništa dalje. Legije su zbacile mnogo više careva od pretorijanaca, pa čak su i u tim slučajevima zavjere koje su izvodili bile poznate samo nekolicini njihovih članova u usporedbi s tisućama vojnika iz pretorijanaca koji su djelovali u carstvu. Osuđivati cijelo tijelo za to bilo bi kao da osuđujete cijelu policijsku instituciju za postupke nekolicine.
Ovo su neki primjeri, i u slučaju Velizarije dogodi se nešto slično Malo ljudi zna njezinu figuru, a većina onih koji to čine obično nam je uvijek kroz roman ostavio veliki Robert Graves. Željeli smo se pozabaviti njegovim stvarnim životom, borbama, spletkama na bizantskom dvoru itd. izvan romana, i nitko o tome prije nije napisao na španjolskom. To je glavna ideja koja nas uvijek pokreće, da idemo dalje i kojoj se nadamo da ćemo nastaviti sa sljedećim radovima koje sam upravo završio i koji tek trebaju biti objavljeni.
- AL: Zašto pisati eseje i publicistiku (još)?
ASS: Djelomično to je povezano s obukom koju dobivamo kao povjesničari. Od prvog trenutka naučeni smo istraživati s namjerom da proširimo opće znanje, ne pisati roman, čak ni informativni esej kao što sam prije spomenuo. Jezik koji moramo koristiti previše je tajnovit za širu javnost, previše specijaliziran, ne učimo pisati, već se raspitivati o prošlosti, a to generira mnoge nedostatke koji nastaju pisanjem tog djela.
Mnogo se utječe na aspekte koji u romanu ne postoje, poput kritičkog aparata, bibliografije itd., Ali nitko nas ne uči pisati agilno, jednostavno, stvarati likove, neizvjesnost ili čak stvarati zaplet, sada to nije potrebno. Tako Smatram da je pisanje romana, barem dobrog romana, puno teže od pisanja eseja, a zahtijeva učenje, pripremu i ostalo znanje koje se nadam steći s vremenom. Vrlo malo povjesničara piše romane, a u našem slučaju pretpostavljam da se od nas očekuje nešto više ako pokušamo. Je ogromna odgovornost i iz tog razloga smatram da je to potrebno učiniti dobro.
Iz tog razloga se pripremam i već sam započeo s idejom koju sam dugo macerirao, ali još je rano. Želim ponuditi priču ne samo dobro napisanu, već i dokumentiranu, tako da nije potrebno izmišljati ono što znamo da se dogodilo, već samo popuniti one "praznine" koje uvijek postoje u povijesti. Mnogi su nam likovi donijeli doista izvanredne priče koje rijetko tko zna, ali nedostaje nam puno podataka o njima. Moguće ga je rekonstruirati kako bi se ponudio javnosti bez potrebe za izmišljanjem izmišljenih priča, iako su podjednako potrebne. Pretpostavljam da je to kao povjesničar prirodna tendencija, ali mislim da je to još jedan način predstavljanja povijesti na istinit i atraktivan način za širu javnost.
- AL: Sjećate li se kao čitatelj one knjige koju ste jednoga dana pročitali i koja vas je posebno obilježila?
ASS: Sjećam se toga vrlo dobro i upravo ima puno veze s onim što smo govorili, i možda se zato smatram bezuvjetnim obožavateljem njegovog autora. To je povijesni roman posvećen mitskim Amazonkama Steven pressfield (Posljednje Amazonke, 2003.). Njegov način liječenja povijesti, čak i mitologije, kakav je u ovom slučaju, utjecao je na mene toliko da sam počeo proučavati povijest, čak i predmet mog doktorskog rada bavi se Amazonkama, ali ne samo za to, već uglavnom za moje duboko divljenje ženskom rodu. Njegova hrabrost, upornost, hrabrost i veličina uvijek su potisnuli iz podrijetla povijesti.
Iz tog razloga želio sam doprinijeti svojim zrnom pijeska, upravo za liječenje stvarne slike mitskih likova čije je sjećanje toliko iskrivljeno u kolektivnoj mašti, ali čija ga snaga održava u životu tisućljećima otkako su njihove priče nastale. Zapravo, upravo zbog onoga što smo prije komentirali, čak i iz akademskog svijeta ponekad Ovakva su pitanja korištena na stranački način zbog porasta rodnih studija, čak idući toliko daleko da nude navodno akademske eseje, ali koji sadrže izmanipulirane podatke kako bi ih pretvorili u stvarne likove kad nikada nisu bili.
Vjerujem da je to jedan od križarskih ratova koji moramo voditi kao povjesničari, čak ponekad i pred vlastitim kolegama kada njihovi posebni interesi velikim slovima utječu na istinu o povijesti. I to je važno jer vjerujem da se u široj javnosti stvara lažna slika da moramo pridonijeti promjenama.
Mnoga druga djela posebno su me obilježila, uključujući i ostala djela koja je napisao Pressfield ili posteguillo, da točno vjerujem uspjeli su jer nisu trebali izmisliti ništa osim detalja da nas izvorni izvori nisu napustili ili su se izgubili u stvarnim pričama, koje su same po sebi već više nego frenetične.
Problem povjesničara je taj što vrlo dobro znamo važnost ispravnog dokumentiranja da bismo se bavili bilo kojom temom, pa iz tog razloga godinama nisam imao vremena potrošiti samo minutu čitajući iz samog zadovoljstva. Čekam doslovno stotine knjiga mogućnosti koju ću vam se uskoro ponuditi.
- AL: Vodeći esejist? A književni autor? Možete odabrati više od jednog i iz svih razdoblja.
DUPE: Tukidid je postala samostalna otac najrigoroznijeg povijesnog diskursa, posebno u vrijeme kada je prevladavajuća tradicija još uvijek bila ep ili, u svakom slučaju, priče puno manje istinite i kritične. Bio je Atenjanin, i to ne bilo tko, ali nije mu smetalo priznati pogreške svog naroda u započinjanju nepotrebnih ratova ili činjenju zločina bez opravdanja.
Možda zbog vlastite specijalizacije iz drevne povijesti ne mogu ne spomenuti drugog oca sada već književne vrste, svog vlastitog Homer, koja je postavila temelje izmišljene mitske priče prije gotovo tri tisućljeća. Od njih je bilo mnogo izvanrednih ličnosti koje su razvile oba žanra do uzvišenog kao Shakespeare, Dante, Cervantes, Poe, Tolstoj... i drugima prema kojima osjećam posebno divljenje poput njegova verne.
- AL: Koju biste povijesnu ličnost voljeli upoznati?
ASS: Teško pitanje. Vrlo teško, jer ih ima mnogo. Mogla bih imenovati spartanskog heroja Leonidas, do mitskog Aleksandar ili izvanredno Hannibal Barca, Cezar, Kleopatra, Ehnaton, Muhamed ili kraljica Boudica. Čak i u druga vremena kada cid ili Kolumbo, još nedavno u Gandhi.
Volio bih da sam upoznao AmazonDa su bili stvarni Međutim, da mogu odabrati samo jedno, mislim da bi bilo Isus iz Nazareta, uglavnom zbog svega što je značilo ne samo u njegovo vrijeme, već i u Povijesti čovječanstva, poznavati osobu izvan mita, kao povjesničara. Zapravo, on je transcendentalni lik koji je uvijek ostao pomalo po strani za povjesničare zbog svih basni koje su kasnije napisane o njegovu životu, ali nesumnjivo je bio jedna od najvećih ličnosti u povijesti sa svime što to implicira.
- AL: Neka posebna manija ili navika što se tiče pisanja ili čitanja?
DUPE: Ne baš. Teme za pisanje nastaju spontano i priča je već tu, čekajući da je netko prenese na ljude na najbolji način. Pretpostavljam da je s romanima drugačije, jer zahtijevaju mnogo više pripreme, razrade i rada, pa je normalno da autori iskusi ove vrste običaja, jer im je potrebna pomoć muza i nadahnuće koje se ponekad postiže samo u vrlo specifične okolnosti. Sve do sad Trebaju mi samo knjige i mirno mjesto pisati, ali kad dođe vrijeme za skok, tko zna?
- AL: A vaše omiljeno mjesto i vrijeme za to?
ASS: Mislim da je najvažniji dio pisanja eseja ogromna prethodna istraživanja da je potrebno suočiti se da se o nekoj temi govori sa znanjem činjenica. Zapravo, mislim da je potrebno potrošiti više vremena na to nego na konačno pisanje teksta koji se namjerava ponuditi. Inače možemo objaviti nepotpuno, netočno djelo koje bi svatko s nekim znanjem mogao pouzdano opovrgnuti, a potrebno je pokušati izbjeći tu situaciju.
Zato obično posjetim mnoge knjižnice, zakladeitd. gdje drže one izvore kojima se ne može pristupiti od kuće i to više puta Pišem izravno tamo. Izvan toga imam sreću da imam malu Despacho kod kuće, iako volim pisati na otvorenom, i kad god vrijeme to dozvoli, tražim mirna mjesta za uživanje u prirodi dok radim.
- AL: Postoje li drugi žanrovi koji ti se sviđaju?
ASS: Volim esej što znači, pružiti istinu o povijesti i Obožavam roman jer nam pomaže da pobjegnemo od stvarnosti, ponekad tako grubi, da bi nas na mnogo bliži način prenio u drugi svijet. Ali isto se događa i sa poezija, koju volim, čak i u naizgled najjednostavnijim oblicima, poput poezije haiku, iako doista nisu. Svi žanrovi imaju svoju svrhu i svi su važni.
- AL: Što sad čitaš? A pisanje?
ASS: Pa, ako sam iskren, pandemija nam je malo promijenila život, a tijekom mjeseci zatočenja imao sam puno vremena za istraživanje i pisanje, više nego što to obično imam, tako da Započeo sam nekoliko proba Nadam se da će svjetlo ugledati za kratko vrijeme.
Ove godine sam upravo objavio biografiju Flavio Belisario, ali također jesam reizdajući neke od mojih ranih eseja budući da su objavljeni samo u papirnatoj verziji i u Španjolskoj, ali mnogi prijatelji iz drugih zemalja nisu im mogli pristupiti, pa sam se posvetio njihovoj nadogradnji kako bih ih opet ponudio u elektroničkoj verziji, uključujući više slika, karata i ilustracija, plus dodatni sadržaj. Ove godine bit će i esej posvećen kraljici Eceni, mitska Boudica, prva žena koja se suočila s Rimljanima kao vođa na bojnom polju za oslobađanje Britanije od rimskog osvajanja.
Sljedeće godine drugi dio cjelovite povijesti koji sam posvetio povijesti Kartage, od njegovog osnutka do uništenja grada nakon trećeg punskog rata, i druge test posvećen potpuno paranormalnim događajima u davnim vremenima, iz priča koje nude klasični izvori. Ne mislim samo na priče o mitskim čudovištima ili izgubljenim gradovima poput poznate Atlantide, već i na priče o baukima, demonima, preporođenima, vukodlacima, ukletim kućama, posjedovanjima i egzorcizmima, čarolijama i čaranjama, čudnim događajima itd. u staroj Grčkoj, Rimu i Mezopotamiji. Čitav zbornik o neobjašnjivom u antici.
I konačno, esej o Boudici bit će prvi od nekoliko koje sam odlučio posvetiti velikim ženama iz prošlosti, pa će izaći još jedan posvećen kraljici Zenobiji, mitskom berberskom vođi koji se suočio s napretkom islama u Magrebu, poznatom kao Kahina. I još jedna posvećena onna-bugeishas i kunoichisima, samurajima i shinobi ženama u povijesti Japana., da je bilo i da su izvršili izvanredne podvige. Na ovaj način nadam se da ću moći doprinijeti svom zrnu pijeska znanju i vrijednosti ženske povijesti.
- AL: Što mislite kako je izdavačka scena za tako poseban žanr kao što su eseji?
ASS: Slika je Jako mracnoiako je na neki način uvijek bilo. U još smo težoj situaciji nego inače, što je puno. U slučaju eseja još gore, jer redoviti čitatelji teže prije svega pričama koje im pomažu u dobrom provodu i bijegu od svakodnevnog života, posebno kroz romane. Probe su svedene na publiku vrlo konkretno, posebno zainteresiran za temu svakog djela, tako da je utjecaj ovih djela vrlo mali.
A ako to nije bilo dovoljno, u Španjolskoj se većina povijesnih eseja bavi istim temama već više nego poznat, posvećen određenim trenucima poput Medicinskih ratova ili važnim likovima poput Kleopatre, jer se nadaju da će ih i više prihvatiti, iako je o njima već napisano stotine djela kojima vijesti mogu malo ili nimalo pridonijeti, dok nitko ne piše o manje poznatim temama.
Upravo iz tog razloga i na kraju na kraju smo preveli djela priznatih stranih autora nadajući se da će njegov prestiž pomoći u popularizaciji djela, nego dajući priliku izvanrednim vlastitim autorima da vjerojatno nikad neće imati priliku objaviti. Šteta je, uistinu, i ne čini se da će se situacija popraviti.
Zato volim vjerovati izdavačima kao što su HRM Ediciones ili La Esfera de los Libros, koji se ne boje poduzeti taj korak i dobro poznaju istraživačku scenu u Španjolskoj da će se upustiti u ova djela bez pribjegavanja prijevodima. Iz tog razloga nisam prestao s njima surađivati.
Općenito, izdavački svijet uvijek je bio usredotočen na najpoznatije ličnosti mogućnost izdavanja na radnoj površini stvorila je više mogućnosti za mnoge početnike. Međutim, kriza od prije nekoliko godina, trenutna pandemija i društveni trendovi u smislu čitanja itekako otežavaju preživljavanje najskromnijim izdavačima ili većini autora koji ni u kojem slučaju ne mogu živjeti od svojih djela.
Većina nas piše iz pukog zadovoljstva čineći to i, prije svega, dijeleći ili podučavajući, ali samo rijetki mogu si priuštiti da se tome isključivo posvete i žive od knjiga. Da je Belén Esteban prodao više knjiga od nobelovca poput Vargasa Llose, mnogo govori o tim trendovima, i mnogi se radije odlučuju za lagani sadržaj kojem je lako i brzo pristupiti više od upuštanja u sate i sate u knjizi.
Promicanje kulture je tema na čekanju, a prije svega unapređenje humanističkih znanosti, uvijek omalovažavano čak i među članovima vlada koje bi, ako bi to ovisilo o njima, bile suzbijene. Unatoč svemu želim biti optimističan i pred poteškoćama uvijek postoji iluzija mnogih autora koji nikad ne prestaju pisati ne očekujući ništa zauzvrat.