Arthur Rimbaud je rođen dana kao danas Charleville, Francuska, u 1854. Najviši predstavnik simbolizam devetnaestog stoljeća i jedan od onih prokletih i izvanrednih pjesnika koji su vodili život toliko intenzivan koliko mu je bilo suđeno da traje premalo. Prvo što sam pročitao o Rimbaudu bila je njegova pjesma Komoda, koja mi je privukla pažnju upravo zato što me podsjetila na onu koja je bila u kući mojih baka i djedova, također rezbarenu i evocirajuću od tisuću stvari i priča, baš onako kako ih je on napisao. Dakle, za proslavu te nove godišnjice njegovog rođenja izabrao sam prvu od nekoliko više. Ali sve o ovom francuskom pjesniku, izvjestitelju, fotografu i geniju zaslužuje da se pročita pažljivo i uživajte u njemu sa zadovoljstvom.
Neke pjesme
Komoda
Veliki rezbareni kredenc - tamni hrast
zrači dobrotom starog, tako starog;
Otvoreno je, a dno mu se sliva, poput starog vina,
tamni valovi opsesivnih aroma.
Spakirano, to je gužva starih starina,
mirisne i žute plahte, ručnici
žena i djece, naborana čipka,
Bakini šal s oslikanim zmajevima.
U njemu bismo pronašli medaljone i vrhunce
bijela ili plava kosa, portreti, suho cvijeće
čiji se miris s mirisom plodova miješa.
Oh, stara kredenco, koliko priča znaš!
i voljeli biste ih izbrojati, dakle, nesigurni, škripite
Kad se vaša crna vrata polako otvore
***
Povjetarac
U vašem povlačenju za pamuk,
s mekim dahom, aura spava:
u svom gnijezdu svile i vune,
vesela aura brade
Kad aura podigne krilo,
u svom povlačenju pamuka
a cvijet ga zove
dah mu je zreo plod.
Oh, suštinska aura!
Oh, kvintesencija ljubavi!
Rosom obrisanom,
kako mi dobro miriše u zoru!
Isuse, Josipe, Isuse, Marijo.
To je poput krila jastreba
koja napada, spava i umiruje
onom ko zaspi u molitvi.
***
Osjećaj
Ići ću, kad večer zapjeva, plavo, ljeti,
ranjen žitom, da kroči na livadu;
sanjar, osjetit ću njegovu svježinu na svojim biljkama
I pustit ću da mi vjetar opere glavu
Bez govora, bez razmišljanja, proći ću stazama:
ali ljubav bez granica narast će u mojoj duši.
Otići ću, sretan, kao s djevojkom,
Kroz polja, dokle cigan luta.
***
Pronašli smo ga ponovno!
Pronašli smo ga ponovno!
Što? Vječnost.
To je miješano more
sa suncem.
Moja vječna duša,
ispuni svoje obećanje
usprkos usamljenoj noći
a dan u plamenu.
Pa pustiš
ljudskih poslova,
Od jednostavnih impulsa!
Letite prema ...
Nikad se ne nadajte,
nema istoka.
Znanost i strpljenje.
Mučenje je sigurno.
Sutra nema
satenski žar,
tvoj žar
to je dužnost.
Pronašli smo ga ponovno!
- Što? - - Vječnost.
To je miješano more
sa suncem.
***
Zar ne zamišljaš
Ne možeš zamisliti zašto umirem od ljubavi?
Cvijet mi kaže: Zdravo! Dobro jutro, ptice.
Stiglo je proljeće, anđeoska slast.
Zar ne možete pogoditi zašto kipim od pijanstva!
Slatki anđeo mog krevetića, anđeo moje bake,
Zar ne možete pretpostaviti da se pretvaram u pticu
da moja lira bije i da mi krila tuku
poput lastavice?
***
Zlo
Dok su crvena grla gelera
zvižde preko plavog neba, dan za danom,
i to, grimizno ili zeleno, blizu kralja koji se smije
bataljuni tonu da vatra masovno plamti;
dok neobuzdano ludilo slama
i pretvara tisuću ljudi u malč za pušenje;
Jadni mrtvi! potonuo ljeti, u travi,
u tvojoj radosti, Natura, što si ih stvorio svetima,
Postoji Bog koji se smije u damasku
od oltara, do tamjana, do zlatnih čaša,
koja je zavaljena u Hosane slatko zaspi.
Ali zapanjuje se kad majke pomazu
na muke i koji plaču ispod svojih crnih kapa
Nudi mu očavo zamotan u rupčić.