Intervju s Rosom Valle, Od Lubine Josefine do glavne junakinje u Crnom tjednu Gijona.

Rosa Valle: Autorica Sonarás Bajo las Aguas.

Rosa Valle: Autorica Sonarás Bajo las Aguas.

Imamo privilegiju i zadovoljstvo imati danas na našem blogu sa Dolina ruža (Gijón, 1974.): književnik, novinar, softverski dokumentarist, suradnik u raznim medijima, bloger i književni terapeut.

Autor knjige Zvučat ćete pod Vodama, roman spletki u kojem glumi policijski inspektor Livada šume Petunije, postavljen na obali Kantabrijskog mora, u Gijónu, Villaviciosa, i s upadima u Bilbao i Zaragozu. 

Vijesti iz književnosti: Siguran sam da ono što najviše privlači pažnju čitatelja jest to što Rosa Valle s istom vještinom piše priče Lubine Josefine i El Salmonete Josete, nego briljantni crni roman poput Zvučat ćete pod vodama. Čak ste se usudili s erotskom pričom. Višežanrovski pisac?

dolina ruža: Imam i napisanu poeziju, ali još nisam objavio nijedan stih, osim pokazivanja šape na društvenim mrežama i na svom blogu. Netko tko piše komunicira ... ili bi trebao. Kada komunicirate, prilagodite poruku kanalu, prijemniku i kontekstu. Ako rukujete alatom s određenim vještinama, nije važno pišete li korisnički priručnik, vijest, izvještaj, priču, roman, kratku priču ili proglas. Na kraju pričate priče publici. To je definicija koja mi se najviše svidjela u "Novinarstvu" od mnogih koje sam naučio na Fakultetu informacijskih znanosti i koja mi se također najviše sviđa kao piscu fantastike. Ja sam osoba koja priča priče, koja me piše i iskušava da pokušam sve. Volim pričati priče.

AL: Zvučat ćete pod vodama Započinje otkrićem leša djevojke na konzervatoriju u Gijónu. Ubojstvo, obiteljske spletke, pa čak i tamo znam čitati. Žanr crnaca doživljava svoju najslađu fazu od početka prošlog stoljeća gotovo kao podžanr. Danas se romani o spletkama više ne smatraju samo zabavnom pričom, već sredstvom za društvenu i ljudsku analizu.

Što želite poručiti čitateljima svojim romanom i ubojstvom kao načinom privlačenja njihove pažnje?

VR: Pretplaćujem se na vaš naslov. Kao čitateljica volim krimiće koji imaju tinte drugih boja, ne samo crne. Ljudski i socijalni dio, kako navodite, mene zanima puno, više ili više od čisto policijske zavjere. Zato je moja crna takva. Primjećujemo da je to trenutni i rastući trend u žanru. Ako pogledamo Dolores Redondo, Lorenza Silvu ili Evu Garcíu Saénz de Urturi, da nabrojimo nekoliko španjolskih autora, pronalazimo ovaj fenomen. Jedna napiše ono što voli čitati: to je moj slučaj. Psihologija likova, njihovi ukusi, njihovi hobiji omogućuju nam da policijsku zavjesu odijevamo ljubavlju, vrijednostima, frustracijama, doprinosimo drugim temama ... I tako, u Sonarás bajo las aguas, zajedno sa smrću i istragom, glazbom, vodom ...

Zanimaju me mentalna i fizička brutalnost ljudskog ponašanja, tamnija strana ljudi i lov s druge strane, policijski posao. Otkad sam odrastao, uvijek me privlače krimi serije. Kasnije sam došao do krimića. Međutim, to je znatiželjno, jer kao novinar nisam volio izvještavati o događajima. Jedno je stvaranje vjerojatne kriminalne fantastike, a drugo udubljivanje u rane stvarnih žrtava i njihove okoline.

AL: Svoju avanturu u kriminalističkom romanu započinješ rukom svog glavnog junaka, policijskog inspektora iz policijske postaje Gijón, Petunia Prado del Bosque (Tunia), Zvučat ćete pod vodama. Živio inspektor Tunia? Čekamo li novi slučaj?

VR: Samo ako. Ako mi Zeus da trenutak, ne mogu ga sasvim pronaći. Zapravo, počeo sam smišljati još jednu priču za Tuniju. Shemu još treba učiniti, ali ja imam globalnu ideju. Već su prvi čitatelji inspektora u liku vidjeli glavnog junaka policijske sage. Zamišljam da sam, kad sam stvarao Tuniju, već razmišljao o seriji ili sam, barem, htio ostaviti ta vrata otvorena. Zbog toga sam pokušao Petuniju Prado del Bosque učiniti solidnim i atraktivnim likom, predstaviti se čitateljima u prvom susretu s njima. A pored nje, zamjenik inspektora Max Muller i ostatak skupine za ubojstva. Žrtva i njegovo okruženje zauvijek su nestali. Ovo je njegov prvi i posljednji susret s javnošću, ali Tunia i njegovi ljudi ostaju. Dođem to reći ili se može protumačiti.

AL: Vaš glavni junak je bloger poput vas, sa svojim blogom Pataleta y Bizarría, neumorna radnica, neovisna i sa sivom stranom koja je čini, ako je moguće, čovječnijom. Što Rosa daje Tunji, a Tunia Rosi?

VR: Tunija je izum. Dopadljiviji je i privlačniji od mene: mora ga imati. Uz to je policajka; sigurno je žilava riba. Izvan svog posla, u kojem je lovac, lovac, kao i svaki dobar policajac, jer je žena nasred puta. Žena bogata čelom, koja je zbog svoje dobi i iskustva već primila neke udarce koji daju savjete za odrasle i, stoga, osjeća i zna neke sigurnosti u tome što treba živjeti. Tamnoplave izvjesnosti. Tunia ima moj ukus, moje hobije, pije moje pivo i osjeća se poput mene za računalom ili na isti način oblačimo hlače. Dvije smo različite žene, ali s neporecivom vezom, priznajem. Oni koji me poznaju i pročitali su, u njemu pronalaze nešto od mene. Nije mi to bila namjera. Zamišljam da sam, stavljajući se na njeno mjesto, dio svog ostavio u njoj. Ako dodirnete prtljažnik, napišete blog i osjetite tu posebnu povezanost s vodom, morem i rijekama, to je zato što sam mislio da, kad nisam opisivao zaplet policijskog slučaja, želim riješiti nešto što Svidjelo mi se: priroda, plaža, motocikli ... Jasno je da Tunia na primjer nije mogao privući nogomet.

Zvučat ćete pod vodom: spletke na obali kantabrijskog mora.

Zvučat ćete pod vodom: spletke na obali kantabrijskog mora.

AL: Unatoč činjenici da živimo u jednoj od zemalja s najnižom stopom ubojstava na svijetu i da je na kantabrijskoj obali čak niža od nacionalnog prosjeka, što sjever ima nadahnjuje tako velike romane o spletkama?

VR:Fuj, sjever! Naš sjever, kantabrijski. Ovdje autor u crnom ima sve što mu treba, a da muze ne mora tražiti u inozemstvu. Impresivan prirodni i umjetni krajolik istodobno. Ljudi, okoliš, vrijednosti, a također i nedostaci ... Tko ne voli Asturiju? Koga Asturci ne vole? Ne mislim da sam velika ili slijepa žena ako odgovorim da "nitko". Moje iskustvo je da je ovaj kraj voljen u cijeloj Španjolskoj, jer osvaja. Asturija ima samo prijatelje. Mogao sam odvesti Tuniju u drugu nacionalnu policijsku postaju, ali karakter grada koji sam za njom tražio bio je kod kuće. A ako moj inspektor dosegne transregionalnu slavu, tada ću kao skroman pisac biti sretan što sam svojim knjigama doprinio širenju svoje zemlje i njenog bogatstva. Istina je da je među novim autorima žanra tendencija locirati radnje u malim općinama, do sada malo putovanim tamnim slovima. Međutim, nisam želio odustati ni od odlaska u veliki grad. Odbacio sam Madrid ili Barcelonu, koje su s uspjehom tako koristili velikani žanra kao što su Vazquéz Montalbán ili Juan Madrid, i mislio sam na Zaragozu, čiji su se duh i atributi vrlo dobro poklapali s onim što sam trebao. Zato se priča odvija između Asturije i Zaragoze, sa zaustavljanjem u Bilbau 😉

AL: Književne rute u postavkama vašeg romana, Gijóna i okolnih gradova. Kakvo je iskustvo kad ste čitateljima mogli reći da žive mjesta koja su vas nadahnula? Ponoviti? Hoćemo li imati još jednu priliku da vas ispratimo?

VR: Pa, izuzetno pozitivno iskustvo, pored činjenice da sam si stvorio ogromnu iluziju da su Općinska zaklada za kulturu Gijón i njezina mreža javnih knjižnica odabrali moj rad za artikulaciju književne rute Sonarása pod vodama našega grada . Za novog autora to je velika emocionalna nagrada. Gradsko vijeće redefiniralo je ove književne rute i, osim što ih je fizički provodilo u putu, kao što se poklapa s Xixón sajmom knjiga, na primjer, trajno ih je uključilo na mrežu među gradske kulturne resurse. Čast je što Tunia ima rupu i što je čitatelji odabiru. Ponosan i zahvalan, bez sumnje.

AL: Gosti na Crnom tjednu u Gijonu, jednom od najvažnijih žanrovskih događaja na kojem ćete sjediti s najvećim i najotmjenijim žanrom. Kako se osjećate? Što ovo priznanje znači za Rosu Valle i Tunia Prado del Bosque?

RV: Otkad sam krenuo u ovu avanturu, rekao sam si da sam, u Crnom tjednu, morao biti. Nemam vremena iskušavati druga državna natjecanja tog žanra, koja počinju biti gužva, ali ovo imam kod kuće i kolijevka je za ostalo. Nagazio sam na nju kao novinar i kao čitatelj. Sad ću to kušati kao autora. Još jedna čast koju dodajem. Vrlo zahvalan Organizaciji što je otvorila vrata natječaju zajedno s ostalim lokalnim autorima. Prije nekoliko godina sjećam se kako sam tamo otišao upoznati i poslušati Dolores Redondo, čija sam obožavateljica. Kad sam prišao njezinoj posljednjoj knjizi koju je trebala potpisati, komentirao sam da pišem i kriminalistički roman i ona je to odrazila u svojoj posvećenosti. Odande sam izašao s krilima. Poput tinejdžera s potpisom pomodne pjevačice. Izbezumljen.

AL: Na svom blogu bavite se književnom terapijom, govorite o svemu što želite, o literaturi, o osobnim razmišljanjima o najrazličitijim temama ili čak o tamponima, zašto ne? Recite nam malo više. Što dobivate i što dobivate ovom književnom terapijom?

VR: Moji su postovi izvjesnosti; bljeskovi, ponekad i dublja razmišljanja, drugi. Ponekad imaju veze s mojim hobijima, poput glazbe, književnosti i putovanja, a ponekad ne. Drugi su članci rođeni iz iskustva proživljenog u transcendentalnom ključu. Odavno sam naučio da se svijet ne može popraviti, ali volimo ga popravljati riječima, zar ne? Bilo je vrijeme kada nisam napisao djela s namjerom da ih objavim, kada je blog bio prava terapija. Kad ništa ne uspije, kad ste u brodolomu, pišite. Kad se ushitite, pišite. Osjećat ćete se bolje. Moja terapija slovima je Pataleta y Bizarría de Tunia. Posudila sam ti karte. Zašto bih napisao svoje za svoj lik ako sam već razmišljao i pisao o onome što sam želio da mi kaže. Puno pišem u mislima i tada nemam vremena to staviti na papir ili ekran. U mojoj glavi, odnosi između stvarnosti i osjećaja, između vrijednosti i korijena, između frustracija i čežnje hvataju se i razvijaju. Počnu hodati sami, a fizički život mi ponekad dopušta da im postavim put, a ponekad ne.

AL: Iako znamo da ste istinski obožavatelj Dolores Redondo, recite nam nešto više o sebi kao čitatelju: Koje su knjige u vašoj knjižnici koje čitate svakih nekoliko godina i uvijek ponovno uživate kao prvi put? Osim Dolores Redondo, postoji li autor koji vas zanima, kakav kupujete jedini koji su objavljeni?

VR: Nadam se da vas neću razočarati, ali ... nikad nisam pročitao knjigu! Također ne volim gledati film dva puta. Čitatelj sam autora. Kad otkrijem jedan koji mi se sviđa, ne puštam ga i idem naprijed-natrag dok ga ne potrošim. Primjeri? Idemo s crnim, budući da smo u njemu. Lorenzo Silva, Manuel Vázquez Montalbán, Rosa Ribas, Andrea Camilleri, Alicia Jiménez Bartett (za mene, španjolska crnkinja) ... Među novijim književnicima, slijedit ću stope Inés Plana, Ane Lene Rivere. Izvan žanra zločina, jako volim suvremeni španjolski roman, temu španjolskog građanskog rata i poraća te njegove pipke proširene na današnje društvo, socijalni jaz pobjednika i gubitnika, njegove marke. Veliki Delibes i njegova generacija društvenih romana i danas Almudena Grandes, Clara Sánchez ... Toliko i toliko. Inače, više žena nego muškaraca. Gotovo ne čitam strana slova. Izvana pokušavam s vrlo malo autora na preporuku prijatelja koji propiše recept. Ja sam iz generacije koja je u školi čitala klasike, od Amadísa de Gaule i Don Quijotea do Catilinarija na latinskom. Ako čitam, pišem i osjećam slovima, to je zato što sam imao nevjerojatne nastavnike književnosti, također na fakultetu.

AL: Vremena promjena za žene, konačno je feminizam stvar većine, a ne samo nekoliko manjih grupa žena koje su za to stigmatizirane. Koja je vaša poruka društvu o ulozi žena i ulozi koju mi ​​trenutno igramo?

VR: Mislim da moramo još puno toga pobijediti i govorim o Španjolskoj, jer je u zemljama bez demokracije očito da je biti sramotom biti žena. Nervira me kada, povodom određenih datuma, poput Dana žena, žene bacaju kamenje protiv feminizma u svojim govorima na mrežama. Te žene zadovoljne svojim malenim mjestom u njihovom majušnom svijetu udobnosti. Ne gospodine; ne gospođo. Još uvijek nismo postigli jednakost, odnosno nema mnogo žena koje dižu glas protiv mačizma, koji postoji uglavnom u brutalnim oblicima, a svakodnevno je u zaslađenijim oblicima. Ne volim radikalizam, dolazi sa strane ili štapa koji dolazi. Stoga nema ni radikalni feminizam, onaj agresivni i vulgarni feminizam koji gazi. Ali svaka je žena feministica, trebala bi biti, čak i ako to ne zna ili čak negira. Uvjeren sam da je lakše biti muškarac. Da sam se ponovno rodio, volio bih biti zemljak, uvijek kažem. I mislim ozbiljno. Žene moraju više raditi i boriti se, sa životom, s teretom, s osjećajima; protiv predrasuda, protiv nejednakosti, protiv vremena, čak.

AL: Unatoč tradicionalnoj slici introvertiranog pisca, zaključanog i bez društvene izloženosti, postoji nova generacija pisaca koji svakodnevno tweetuju i prenose fotografije na Instagram, kojima su društvene mreže njihov komunikacijski prozor u svijet. Kakav je vaš odnos s društvenim mrežama? Što više teži Rosi Valle, njezinoj strani komunikatora ili spisateljice ljubomorne na njezinu privatnost?

VR: Mislim da, ako imate javnu aktivnost, morate biti na mrežama da ili da, jer na Internetu morate biti da ili da. Ovo je društvo digitalno. Druga je stvar što se kao osoba, poput Rose ili Ane Lene, odlučite za to ili ne. "Ako ono što ćete reći nije ljepše od tišine, nemojte to reći." Pa, isto je i s društvenim mrežama. U njima postoje poruke, grafike i zapisi, zanimljivi, osobni ili ne, i drugi koji nikoga ne zanimaju, čak ni super prijatelje. Facebook koristim kao osobnu mrežu, a Twitter i Instagram samo za svoju književnu aktivnost, ali ih ne pokrećem dovoljno. Znam kako se to radi zbog moje profesije, ali ... Ne stignem do svega. Ne mogu i nemam dimenziju imati menadžera zajednice. Prijatelj novinar, bacio mi je kabel, neko vrijeme, ali sada se vraćam ovom i ... bafu. Da biste dobro upravljali svojim mrežama, morate potrošiti puno vremena na čišćenje, traženje liječnika, zahvaljivanje, osjećaj ... Dobro to znate. Recimo da sam u njima na svjedočanstveni način. Nisu ni sjajni ni loši. Sve ovisi o tome kako ih upotrebljavate. Međuljudska komunikacija je s njima pobijedila i izgubila.

AL: Književno piratstvo: Platforma za nove pisce da se jave ili nepopravljiva šteta za književnu produkciju?

VR: Hmm. Teško je odgovoriti na to jer, kao potrošači proizvoda koji jesmo, svi piratiramo ili smo to učinili u nekom trenutku u masovnom toku. Hakiranje je uvijek loše, naravno. Druga stvar je dijeljenje ostataka, otvaranje usta ...

AL: Papir ili digitalni format?

VR: Zauvijek i zauvijek papir. Da ga dodirnete, pomirišete, podvučete, brinete se o njemu, umrljate. U digitalnom je sve hladnije: ili ne? Sad kad digitalni format ima svoju korisnost, to više nitko ne poriče. Korisno, ali bez šarma. A književnost, kao hobi i pobožnost, ima puno liturgije. Misa, s klupe.

AL: Na kraju, molim vas da čitateljima date malo više o sebi: Koje su se stvari dogodile u vašem životu i koje stvari želite od sada?

VR: Smatram se sretnom osobom u svom osobnom i profesionalnom životu, ali također sam veliki nekonformist i to je poteškoća od čelika. Gledate u stranu i uvijek postoji netko bolji od vas; pogledate drugog, i uvijek postoji netko tko je gori. Skloni smo gledati ono što nam nedostaje, a grešku čine nekonformisti. To ne znači da ne znamo cijeniti ono što imamo. U mom osobnom životu dogodili su se vrlo važni događaji na kojima zahvaljujem Bogu. Tako da se u svom profesionalnom životu ne žalim. Mogao sam studirati ono što sam želio, živjeti fantastičnu sveučilišnu pozornicu na svim razinama, nastaviti trenirati, kasnije, na drugim frontovima i raditi u svojoj profesiji. Volio bih nastaviti raditi kao aktualni novinar, ali, nažalost, novinarske tvrtke idu nizbrdo i bez kočnica. Uvjeti rada vrlo su nesigurni, a prilika za etablirane profesionalce vrlo malo. Dao bih za još jedan intervju kako bih danas uzeo puls novinarske profesije. Unatoč tome, sviđa mi se moj trenutni posao i zahvalan sam na prilici koju mi ​​je pružila dokumentacija. Stalno pričam priče, bavim se informacijama, žvačem ih i prilagođavam. U biti, isti gepek kao i novinarstvo.

Putovanje nadaleko i široko je još jedna prilika koju bih volio da mi pruža budućnost. Ta velika putovanja koja imamo na lutanju moraju. Ovaj život traži drugu, Anu Lenu.

Hvala, Dolina ruža, želim vam da i dalje sakupljate uspjehe u svakom izazovu koji poduzmete i to Zvučat ćete pod vodama biti prvi iz sjajne serije veličanstvenih romana zbog kojih ćemo uživati ​​u vašim čitateljima.


Sadržaj članka pridržava se naših načela urednička etika. Da biste prijavili pogrešku, kliknite ovdje.

Budite prvi koji će komentirati

Ostavite svoj komentar

Vaša email adresa neće biti objavljen.

*

*

  1. Za podatke odgovoran: Miguel Ángel Gatón
  2. Svrha podataka: Kontrola neželjene pošte, upravljanje komentarima.
  3. Legitimacija: Vaš pristanak
  4. Komunikacija podataka: Podaci se neće dostavljati trećim stranama, osim po zakonskoj obvezi.
  5. Pohrana podataka: Baza podataka koju hostira Occentus Networks (EU)
  6. Prava: U bilo kojem trenutku možete ograničiti, oporaviti i izbrisati svoje podatke.

bool (istina)