Un Svibanj 9 1938 je rođen Charles simić, Američki pjesnik rođen u Beogradu koji tretira u svojim pjesmama suvremenog života. Bilo je Pulitzerova nagrada za poeziju 1990 i još uvijek je prepoznat kao jedan od sjajnih glasova međunarodne pjesničke scene. Napravim izbor nekih njegovih pjesama.
Tko je Charles Šimić
Rođen je Beograd 1938. 1943. god njegov je otac emigrirao u Sjedinjene Države (Bio je inženjer i njegova ga je profesija natjerala na brojne kontakte). Ostatak obitelji, Charles, njegova majka i mlađi brat, nisu ga mogli upoznati gore 1954. Tamo su se nastanili u Chicagu. Charles je završio srednju školu, ali nije išao na sveučilišteUmjesto toga, počeo je raditi i pisati poeziju. Nakon odsluženja vojnog roka 1961. god poslan u Njemačku i Francusku kao vojna policija.
En 1968 objavio svoju prvu knjigu, Što kaže trava. Predavao je književnost na Sveučilištu u Kaliforniji, a zatim na Sveučilištu New Hampshire gdje nastavlja raditi i danas. Objavio više od šezdeset knjiga, između njih jedan u prozi, Život slika. Posljednji je Izgrebana u mraku, objavljeno 2018.
Smatra se jedan od najvećih suvremenih pjesnika i esejista na engleskom jeziku, ali također je vrlo cijenjen na međunarodnoj pjesničkoj sceni. On je osvojio 1990. Pulitzerova nagrada za poeziju a također je i pjesnički laureat Sjedinjenih Država.
Još djela
- Rastavljajući tišinu
- Hotel za nesanicu
- Svijetu nije kraj i druge pjesme
- Gdje je mačka?
- Prstom u oko, koji sakuplja njegova sjećanja.
- Glas u tri ujutro
pjesme
Naša banda
Poput moljaca
motajući se oko stupa svjetiljke
u paklu
bili smo.
Izgubljene duše,
svi i svaki.
ako ih nađete,
vratite ih pošiljatelju.
**
Crni leptir
Brod duhova mog života
pretovaren lijesima,
isplovljavajući
s večernjom plimom.
**
U ovom našem zatvoru
Gdje je upravitelj tako diskretan
da to nikad nitko ne vidi
zaokruži,
moraš biti vrlo hrabar
da tapkate po staničnom zidu
kad se svjetla ugase
čeka da se čuje,
ako ne za nebeske arkanđele,
da za prokletog pakla.
**
Telefon bez linije
Nešto ili netko koga ne mogu imenovati
natjerao me da sjednem i prihvatim ovu igru
Nastavljam igrati godinama kasnije
a da ne znaju njihova pravila ili ne znaju sa sigurnošću
tko pobjeđuje ili gubi,
koliko god sam razbijao mozak proučavajući
sjena koju projiciram na zid
poput čovjeka koji čeka cijelu noć
poziv s telefona bez veze
govoreći sebi da to možda zvuči.
Tišina oko mene tako gusta
da čujem zvuk promiješanih karata,
ali kad pogledam svoja leđa, nemirna,
na prozoru je samo moljac,
njegova nesanica i neskriveni um poput mog.
Iz odabranih pjesama
Lubenice
Zelene Bude
Na štandu s voćem.
Jedemo osmijeh
I pljujemo zube.
**
Note je skliznula ispod vrata
Vidio sam visoki zaslijepljeni prozor
Do kasnog popodnevnog sunčevog svjetla.
Vidio sam ručnik
S mnogo tamnih otisaka prstiju
Viseći u kuhinji.
Vidio sam staru jabuku
Šal vjetra na njenim ramenima,
Napredujući usamljeno vrlo malo po malo
Put sušnih brežuljaka.
Vidio sam neopremljeni krevet
I osjetio sam hladnoću njezinih plahti.
Vidio sam muhu natopljenu mrakom
Od nadolazeće noći
Gledajući me jer nisam mogao izaći.
Vidio sam kamenje koje je došlo
Iz velike ljubičaste daljine
Gužva oko ulaznih vrata.
**
Strah
Strah prelazi s čovjeka na čovjeka
Ne znati,
Dok list prolazi drhteći
Drugom.
Odjednom se cijelo drvo trese
A od vjetra nema ni traga.
**
Stolica
Ova je stolica nekoć bila Euklidova učenica.
Knjiga njegovih zakona počiva na njegovom sjedalu.
Prozori škole bili su otvoreni
Tako je vjetar okrenuo stranice
Šapćući slavna iskušenja.
Sunce je zašlo nad zlatnim krovovima.
Svugdje su se sjene produžile
Ali Euclid nije rekao ništa slično.