Andaluzijski pjesnici I: Luis García Montero

Ja sam Andalužanin, pa to ne mogu niti izbjeći, niti poreći, krv puca na mene. Iz tog razloga želio sam napraviti niz članaka, ovo biće "Andaluzijski pjesnici I: Luis García Montero" prva od pet, o andaluzijskim pjesnicima i poeziji.

Počnimo s granatiranjem Luis Garcia Montero. Znaš li to? Ako je odgovor negativan, ovo je vaša prilika da to učinite.

Luis Garcia Montero

Montero je rođen u istoj zemlji kao i García Lorca, Granada, 1958. godine pjesnik, književni kritičar, Profesor španjolske književnosti na Sveučilištu u Granadi i esejist, Ovaj oženjen još jedan velikan španjolske književnosti: Almudena Grandes.

Istaknuvši dio njegova opsežnog književnog rada izdvojit ćemo sljedeće pjesme:

• AIDS, bolest bez kraja, Granada, Sveučilište (1989).
• A sada ste vlasnik Brooklynskog mosta, Granada, Sveučilište (zbirka Zumaya), 1980, nagrada Federico García Lorca.
• Strani vrt, Madrid, Rialp, Adonáisova nagrada, 1983.
• Odvojene sobe, Madrid, Visor, 1994 .: (Nagrada Loewe i Nacionalna nagrada za književnost).
• Gotovo stotinu pjesama (1980.-1996.): Antologija, predgovor José Carlos Mainer, Madrid, Hiperión, 1997.
• Potpuno petak, Barcelona, ​​Tusquets, 1998.
• Pjesnički zbornik, Madrid, Castalia, 2002.
• Bliskost zmije, Barcelona, ​​Tusquets, 2003., Nacionalna nagrada kritičara 2003.
• Poezija (1980.-2005.); osam knjiga raspoređenih i prikupljenih, Barcelona, ​​Tusquets, 2006.
• Djetinjstvo; Málaga, zbirka Castillo del Inglés, 2006.
• Umorni vid, Madrid, Preglednik, 2008
• Pjesme, izdanje Juan Carlos Abril, Valencia, Predtekstovi, 2009
• Zima za sebe, Madrid, Preglednik, 2011
• Ulična odjeća, Madrid, stolica, 2011
• Odvojene sobe (20 godina je nešto), Madrid: Visor, 2014., izdanje Juan Carlos Abril, predgovor Jesús García Sánchez.

Objavio je i roman: «Sutra neće biti ono što Bog želi », o životu pjesnika Angela Gonzáleza, koji je umro 2008. godine, "Ne govori mi svoj život" i "Netko izgovara vaše ime."

3 odabrane pjesme

Bilo mi je vrlo teško samo odabrati 3 pjesme napisao Luis García Montero, ali eto:

Možda me nisi vidio
možda me nitko nije vidio tako izgubljenu,
Tako hladno u ovom kutu Ali vjetar
mislio je da sam kamena
i htio se svojim tijelom riješiti.

Kad bih te mogao pronaći
možda da sam te našao bih znao
objasni mi sa sobom.

Ali otvorene i zatvorene rešetke
noću i danju ulice,
stanice bez javnih,
čitave četvrti sa svojim ljudima, svjetlima,
telefoni, hodnici i ovaj kutak,
ne znaju ništa o tebi.

I kad se vjetar želi uništiti
Traži me na vratima tvoje kuće.

Ponavljam u vjetar
Što ako sam te napokon pronašao
da ako se pojaviš, znao bih
objasni mi sa sobom.

(Teška ljubav)

Svjetlost se raspala,
Pogriješio je u svom rasporedu što vas je ostavio golu
zamaglile oči dok ste mi se smiješili.

Dok ste mi se smiješili
Vidio sam kako se nagnuta sjena svlači,
polako otvorite patentni zatvarač tišine,
ostavi na tepihu
civilizacija.

I vaše je tijelo postalo zlatno i prohodno,
sretna kao predznak koji nas je razbjesnio.

To nas je razbjesnilo.
Samo mi
(drugovi
bučnog kreveta) i želje,
to teško povratno putovanje,
to me sada inzistira i tjera da se sjetim tebe

sretan, odgojen,
munja između očiju,
uzimajući svoju mladu školsku suknju.

Dok ste mi se smiješili
zaspao sam
u rukama sna koji ti ne mogu reći.

(Tko si ti?)

Znam
ta nježna ljubav bira svoje gradove
i svaka strast vodi kući,
drugačiji način hodanja hodnicima
ili ugasiti svjetla.

I
da na svakoj usnici postoji portal za spavanje,
dizalo bez brojeva,
ljestve pune malih zagrada.

Znam da svaka iluzija
ima različite oblike
izmisliti srca ili izgovoriti imena
podižući slušalicu.
Znam da se svaka nada
uvijek tražiti način
da pokriva svoju golu sjenu plahtama
kad ćeš se probuditi.

I
da iza svake ulice postoji datum, dan,
poželjna zamjerka,
žaljenje, napola, u tijelu.

Znam
ta ljubav ima različita slova
da napišem: odlazim, da kažem:
Neočekivano se vraćam. Svaki put sumnje
treba krajolik.

(Znam da nježna ljubav bira svoje gradove ...)