Iako Alisa u zemlji čudesa je bez sumnje najpoznatija priča o Lewis Carroll, postoji druga priča, s istim protagonistom, koji je isti ili zanimljiviji od prve. O njemu je rekao Ana Maria Matute, za vrijeme njegova slavnog govora U šumi, s kojim je ušao u RAE: «Trenutak kada se Alice probija kroz kristalno čistu barijeru zrcala, koja se odjednom pretvara u prozirnu srebrnu maglu koja otapa privlačan kontakt s djevojčicama, Uvijek mi se činilo jednim od najčarobnijih u povijesti književnosti. [...] Jer ne smijemo zaboraviti da ono što nam ogledalo nudi nije ništa drugo nego najvjernija i istovremeno najčudnija slika naše vlastite stvarnosti. "
I upravo je to ono što kratki roman Kroz ogledalo i ono što je Alice tamo pronašla. Knjiga je putovanje u drugi svijet, ali istodobno je putovanje u našu unutrašnjost, u to drugo ja koje sadrži naša podsvijest. Priča je to možda manje spontana od svog prethodnika, ali bolje konstruirana, a koja nesumnjivo završava s nama dok je čitamo, pa čak i dugo nakon što smo je završili.
snaga riječi
"Ako želite, mogu vam dati ime jednog od insekata u mojoj zemlji."
"Ako imaju imena", primijeti Komar nehajno, "pretpostavljam da će doći kad ih pozovu."
"Ne koliko znam", rekla je Alicia.
"Dakle", pitao je komarac, "kakva im je korist od imena?"
"Nema na čemu", rekla je Alicia, "ali pretpostavljam da su korisne ljudima koji su ih postavili ... Ako ne, zašto bi stvari imale imena?"
"Tko zna!"
Alice kroz zrcalo vraća se unaprijediti Wittgenstianov koncept o jeziku. Tema koja se ponavlja u romanu je važnost precizne upotrebe riječi i razlika između vlastitih i zajedničkih imenica, iako su obje način sužavanja i razumijevanja stvarnosti.
Pametna pitanja na stranu, ove jezične igre na kraju dovode do komičnih situacija, koje je vrlo zabavno čitati, gotovo uvijek jer netko ne razumije što mu sugovornik želi reći. Kako lik Tentetiesa dobro objašnjava riječi, "Pitanje je tko je ovdje glavni ... ako oni ili ja!"
"Insekti Kuće zrcala", treće poglavlje anglosaksonskog izdanja.
San u snu
"Ti si samo neka stvar u kraljevom snu!"
"Da se sad probudiš", nastavila je Tara, "nestao bi kao da svijeća nestane kad nestane fitilja."
-Nije istina! Alicia je ogorčeno uzviknula. [...] Probudit će kralja ako bude toliko bučio.
"Kako želite probuditi kralja ako ste samo dio njegova sna?" Dobro znate da niste stvarni.
-Ja sam stvaran! Rekla je jadna Alicia, roneći obilne suze.
"Nećete biti stvarni koliko god plakali!"
U romanu ima mnogo drugih zanimljivih aspekata: kako zrcalo se iskrivljuje i preokreće stvarnost, ili kontinuirano paralele između Aliceinih poteza i igre šaha, da navedem samo dva primjera. Međutim, želio bih istaknuti ideju, ustrajnu u cijeloj priči, o kojoj je napisano mnogo manje: zagonetnu i istodobno zastrašujuću mogućnost da je svijet koji nas okružuje i nas same sanja o Bogu ili o nama stranom entitetu.
Koncept su na svoj način iskoristili kasnije različiti autori poput Borgesa i Lovecraft. Alicia sama o tome govori u romanu: «Dakle, to nije san, osim ako sve nije san i svi smo mi dio njega ... U tom bih slučaju više volio da to bude moj san, a ne Crveni kralj! Dosta mi smeta što sam u snu koji nije moj! "
San ili stvarnost, istina je da vrijedi živjeti u svijetu u kojem možemo čitati takve knjige Alice kroz zrcaloautor Lewis Carroll. Priča koja je u konačnici posljednji dan mladosti za djevojku koja je živjela davno, davno.