Drugi Valentinovo, datum par excellence posvećen ljubavi. I malo ljepših književnih skladbi o ljubavi o kojima mogu pisati od soneta. Četrnaest stihova u kojima se može koncentrirati cijela bit osjećaja koji je tako teško objasniti. Svi pjesnici to su željeli od početka vremena. Danas se sjećam ovih 6 ljubavnih soneta. Možda jesu najpoznatiji njegovih autora, posebno onih iz Lope, Quevedo i Garcilaso de la Vega, a ujedno su i možda najljepši. Njima dodajem i druge od Neruda, Miguel Hernández i Lorca.
Lope de Vega
Onesvijestiti se, usuditi se biti bijesan,
grubo, nježno, liberalno, neuhvatljivo,
ohrabreni, smrtonosni, pokojni, živi,
odani, izdajnički, kukavički i raspoloženi;
ne naći izvan dobrog centra i odmoriti se,
budi sretan, tužan, skroman, ohol,
ljut, hrabar, bjegunac,
zadovoljan, uvrijeđen, sumnjičav;
bježi s lica pred jasnim razočaranjem,
piti otrov za mekane likere,
zaboravite na korist, volite štetu;
vjerujte da se nebo uklapa u pakao,
dati život i dušu razočaranju;
Ovo je ljubav, tko god ju je okusio, to zna.
***
Francisco de Quevedo
Zatvori oči zadnje
Sjena da će me uzeti bijeli dan,
I mogu osloboditi ovu moju dušu
Hora, na njegovo željno laskanje;
Ali ne odavde na obali
Ostavit će sjećanje, gdje je izgorjelo:
Plivanje zna moj plamen hladnu vodu,
I izgubiti poštovanje prema strogom zakonu.
Duša, kojoj je sve bio Božji zatvor,
Vene, kakav su humor dali toliko vatre koju su dali,
Medule, koje su sjajno izgorjele,
Vaše će tijelo otići, a ne vaša briga;
Bit će pepeo, ali to će imati smisla;
Oni će biti prašina, više ljubavna prašina.
***
Garcilaso de la Vega
Tvoja je gesta zapisana u mojoj duši,
i koliko želim napisati o vama;
sami ste to napisali, pročitao sam
tako sama, da se i vi držim u ovome.
U ovome jesam i uvijek ću biti;
da iako mi ne odgovara koliko vidim u vama,
Mislim toliko dobro da ne razumijem
već uzimajući vjeru za proračun.
Nisam rođena osim da bih te voljela;
moja me duša posjekla po svojoj mjeri;
iz navike same duše volim te.
Koliko imam, priznajem da vam dugujem;
Rođen sam za tebe, za tebe imam život,
za tebe moram umrijeti, a za tebe umirem.
***
Pablo Neruda
Koliko puta, ljubavi, volio sam te, a da te nisam vidio, a možda i bez sjećanja,
bez prepoznavanja vašeg pogleda, bez gledanja u vas, centaury,
u suprotnim regijama, u goruće podne:
bila si samo aroma žitarica koje volim.
Možda sam te vidio, pretpostavio sam u prolazu podižući čašu
u Angoli, u svjetlu lipanjskog mjeseca,
ili si bio struk te gitare
da sam svirao u tami i zvučalo je poput pretjeranog mora.
Volio sam te, a da to nisam znao, i tražio sam tvoje sjećanje.
U prazne kuće ušao sam s baterijskom svjetiljkom kako bih vam ukrao portret.
Ali već sam znao što je to. Iznenada
dok si išao sa mnom, dodirnuo sam te i moj život je stao:
pred mojim očima bili ste, vladavina i kraljice.
Poput krijesa u šumi, vatra je vaše kraljevstvo.
***
Miguel Hernandez
Umireš od kaste i jednostavnosti ...
Osuđen sam, ljubavi, priznan sam
taj neustrašivi otmičar poljupca,
Pustio sam cvijet s tvoga obraza.
Pustio sam ti cvijet s obraza,
i od te slave, tog događaja,
tvoj obraz, skrupulozan i težak,
otpada s lišća i žuti.
Duh delinkventnog poljupca
jagodica te progoni,
sve više i više patenata, crnih i velikih.
I bez spavanja ste, ljubomorno,
promatrajući moja usta s kakvom pažnjom!
tako da ne postane ustajalo i izvan kontrole.
***
Federico García Lorca
Ovo svjetlo, ta požar koji proždire.
Ovaj me sivi krajolik okružuje.
Ova bol za samo ideju.
Ova tjeskoba neba, svijeta i vremena.
Ovaj krik krvi koji ukrašava
lira bez pulsa, mazivi čaj.
Ova težina mora koja me pogađa.
Ovaj škorpion koji obitava na mojim grudima.
Oni su vijenac ljubavi, krevet ranjenika,
gdje bez sna, sanjam tvoje prisustvo
među ruševinama mojih utonulih prsa.
I premda tražim vrh razboritosti
tvoje srce mi daje dolinu
s kukutom i strašću gorke znanosti.