Vincent Nunez, Cordoba iz Aguilara de la Frontere, umrla dana kao danas 2002. Smatra se jednim od najvažnijih andaluzijskih pjesnika druge polovine prošlog stoljeća. Neka od njegovih djela jesu Elegija mrtvom prijatelju, Dani Zemlje, Pjesme predaka, Zalazak sunca u Poleyju, koja je osvojila Državnu nagradu kritičara. Ili tri knjige aforizama: Enthymema, Sophism y Sorit. 1990. godine odlikovan je srebrnom medaljom andaluzijskog pisma. Zapamtiti ili otkriti ovo je a izbor njegovih pjesama.
Vicente Nuñez - Izbor pjesama
Voljeti tebe
Voljeti te nije bio buket ruža popodne.
Ostaviti te bilo koji dan zauvijek i ne vidjeti se ...?
Ostao mi je još jedan veći pakao.
Čekaj da se vratiš dalje od smrti.
***
Pjesma
Da li je pjesma poljubac i zato je toliko duboka?
Pjesma - voliš li me? - sjedne - ne govori-
na mojim usnama koje abdiciraju pjevajući ako me poljubiš.
Da li je pjesma napisana, pronevjerena, zagrljena?
O slatki lavirint svjetlosti, o mrak,
oh visoka i tajna zbunjenost, ljubavi moja.
***
Tvoje ruke
Dobro znam da to neće biti vaše ruke
crvena, od neoborive ljudske gline,
oni koji će me povrijediti unatoč sebi sutra.
Tvoj je moj san? Moji su tvoja taština
carstva lavirinta i arkana.
Vrlo dobro znam njegovo grubo stanje,
i koliko gubi onaj koji uvijek pobjeđuje
osim dva suverena napada.
Šta su vrijedile bez mene, šta je izdržalo
kada su gorjele poput zvijezda,
od kad sam ih poljubio a da te nisam volio?
Pepeo od otpalog zlata,
nekoliko bljeskova koji nisu bili njihovi ...
Krpene ruže u rukama smrti.
***
Chant
Onaj koji prolazi promašen lukovima svijeta.
Onaj koji na zemlji raširi svoj zlatni ogrtač.
Onaj koji u šumi diše zvuk kiše
i zaboravi njegu pod vrbama.
Onaj koji vas ljubi u ruke i drhti i preobražava se
uprkos navali svega i sebe.
Onaj koji u tvojoj sjeni stenje poput drhtavog dragulja.
Onaj koji prolazi, onaj koji se proteže, onaj koji teži i zaboravlja.
Onaj koji se ljubi, onaj koji drhti i preobražava se. Onaj koji kuka.
***
Zalazak sunca
Pećina bez ikoga ko je poznavao vodu
i škriljevca lopatica mora uz stijene
nisu bili muzika gore,
ili čak provocirana ispred drvenih čamaca.
Hladnoća Svevišnjeg,
iza solarnog krijesa planina,
izlilo je gusto šištanje i mi smo pulsirali.
"Anđeli su, a ne brojeni brodovi."
I kad si to rekao
bez tog napora koji onemogućava pamćenje,
nježna dojka je odjednom nikla:
Anđeli su prepušteni sebi;
dok me je radost obuzimala.
***
Pismo dame
Često sam razmišljao o liniji od Eliota;
ona u kojoj je bila uvjerljiva i istrošena dama
služi čaj svojim prijateljima među prolaznim jorgovanima.
Volio bih je jer, baš kao i tvoju,
moj život je beskorisno i beskrajno čekanje.
Ali eto, kasno je i umrla je davno,
i iz banalno savršenog starog pisma
njegovo sjećanje širi višegodišnju i rijetku aromu.
London, devetnaest sedam. Dragi prijatelju:
Uvijek sam bio siguran, znate, jednog dana ...
Ali pokušajte me izviniti ako odstupim; zima je
I niste nesvjesni koliko se malo brinem o sebi.
Čekat ću te. Kleke su porasle i popodne
kulminiraju prema rijeci i crvenim otočićima.
Tužna sam i, ako ne stignete, subjekt uzdaha
potopiće ormar od kockastog satena,
u prljavoj balegi dosade i poraza.
Za vas će biti toranj, nevolje u vrtu
i neka vlažna bas zvona harmonije;
I neće biti čaja, knjiga, prijatelja, upozorenja
Pa, neću biti mlad niti ću željeti da ideš ... ».
A ova dama od Eliota, tako meka i spokojna,
također će nestati među jorgovanima,
A zlokobna zastava samoubistva bi gorjela
trenutak u sobi sa svojim neprozirnim vriskom.