san Juan de la Cruz je rođen dana kao danas 1542 en fontiveros, gradić u provinciji Castilla y León. Je maksimalna figura nacionalne poetske mistike pored Santa Tereze de Jesús, s kojim je održavao duboko prijateljstvo. Spasio sam neke pesme vaš u znak sećanja na vašu godišnjicu.
san Juan de la Cruz
Kad sam imao 17 godina ušao u Jezuiti i, četiri godine kasnije, preuzeo je navike reda Karmelićani. Usvojio je ime Fray Juan de San Matías, ali kasnije, kada zaređen je za sveštenika, uzeo svoj konačni naziv, Juan de la Cruz.
Zadržao je a veliko prijateljstvo s Teresom de Ávila i s njom je osnovao prvi samostan raseljenih karmelićana, redoslijed redovnika posvećenih božanskom promišljanju i prakticiranju štednje. Šta želio reformirati monaške temelje poretka posvećen, bio je optužen za otpadnik. Osudili su ga na 9 mjeseci zatvora u Toledu i tamo se posvetio pisanju poezije.
La glavna karakteristika njegovog rada je ogroman religiozni osjećaj, pun mistike. Ali sadrži i čitanje između redova s velikim dijelom senzualnost i a erotizam zastrta iza tog dubokog religioznog poziva. Ovo su neka od njegovih
Najreprezentativniji stihovi
Soul pjesme
Tamna noć
I
U mračnoj noći
gorljivo zaljubljen
Oh, sretno!
Otišao sam a da me nisu primijetili
moja kuća je mirna,
mračno i sigurno
prerušenom tajnom skalom,
Oh, sretno!
u mraku i u zamci
biti moja kuća mirna.
U blaženoj noći
u tajnosti da me niko nije vidio
niti sam išta pogledao
bez drugog svetla i vodiča
ali onaj koji je gorio u srcu.
Vodila me Aquesta
istinitije od podnevne svjetlosti
gdje me je čekao
koga sam dobro poznavao
na mestu gde se niko nije pojavio.
Oh noć, vodio si!
O noć, ljepša od zore!
Oh, noć koju si sastavio
voljena sa voljenom,
voljena u voljenu preobražena!
U mojim cvjetnim škrinjama
kakvu je cjelinu za njega samo zadržao
tamo je zaspao
i dao sam mu
a povjetarac cedrova davao je zrak.
Zrak bitnice
kad sam joj raširio kosu
svojom mirnom rukom
a na vratu me boljelo
i sva moja čula su prestala.
Ostani i zaboravi me
Zavalio sam lice prema voljenoj;
sve je prestalo i ja sam otišao
napuštajući moju brigu
među zaboravljenim ljiljanima.
II
O plamen ljubavi živi,
kako nježno boliš
moje duše u najdubljem centru!
Pa, više nisi neuhvatljiv
završite sada ako želite;
razbiti tkaninu ovog slatkog susreta.
O, nježna opreznost!
O nadarena bolnica!
O meka ruka! O nježni dodir,
taj vječni život ima ukus
i sav dug se plaća!
Ubistvo, smrt u životu ste se promijenili.
Oh vatrene lampe
u čijem sjaju
duboke pećine smisla
da je bilo mračno i slijepo
sa čudnim ljepotama
dajte toplinu i svjetlost vašoj voljenoj osobi!
Kako nježno i puno ljubavi
sjećaš li se u mom krilu
gdje samo potajno prebivate
i u vašem ukusnom dahu
dobre i pune slave
kako me nježno zaljubljuješ!
Pastir
Pastir je samo kažnjen,
nesvjestan zadovoljstva i zadovoljstva,
i u svoju pastiricu stavio misao,
a grudi ljubavi jako povrijeđene.
Ne plače zbog toga što ga je povrijedio,
da mu nije žao kad se vidi tako ojađen,
iako je u srcu ranjeno;
ali plače misleći da je zaboravljen.
Nego samo pomisliti da je zaboravljen
svog lijepog pastira, s velikom tugom
pušta se da ga maltretiraju u stranoj zemlji,
grudi ljubavi su jako povrijeđene.
A mali pastir kaže: O, nesrećo
one koja je odsutna iz moje ljubavi
i ne želi uživati u mom prisustvu,
a grudi za njegovu ljubav jako su zaboljele!
I nakon dugo vremena ustao je
na drvetu, da li je otvorio svoje lijepe ruke,
i mrtav se držao za njih,
grudi ljubavi su jako povrijeđene