Ispunjeni su danas 19 godina nakon smrti jednog od najvećih španskih pjesnika, Raphael Alberto. 28. oktobra 1999, ovaj pjesnik, ali i dramski pisac napustio je privezišta, član Generacije od 27. Smatrali su ga jednim od najreprezentativnijih pisaca onoga što je u prvoj trećini XNUMX. vijeka postalo poznato kao srebrno doba španske književnosti. Danas Ističem ove 5 pjesme zapamtiti.
Raphael Alberto
Alberti rođen je u El Puerto de Santa María 16. decembra 1902. i umro u istom gradu. Sa 15 je otišao u Madrid i tamo živio od tada. Kada otac mu je umro 1920. godine, činjenica koja ga je posebno obilježila, počeo pisati poeziju. I dok se otkrivao kao pjesnik, upoznao je jednu cjelinu generacije mladih ljudi bistrih poput njega koji bi bili jedan od najreprezentativnijih i najuticajnijih u čitavom španskom dvadesetom vijeku. Bio je 27-a a među njima je bilo i Federico García Lorca, Pedro Salinas ili Vicente Aleixandre.
Kada je Građanski rat ideološki se pozicionirao kroz Savez antifašističkih intelektualaca. Nakon sukoba, otišao u progonstvo i živio je u raznim dijelovima svijeta, od Pariza do Buenos Airesa.
Što se tiče njegovog rada, Bio je autor duge liste zbirki pjesama, uključujući i njegovo poznanstvo Mornar na kopnu, koji je osvojio Nacionalna nagrada za poeziju, Duh progoni Evropu, Nasmiješi se Kina, Na anđele o Pjesme za Altair.
5 pjesama
Šta sam ti ostavio
Ostavio sam svoje šume za tebe, moj gubitak
grove, moji neprospavani psi,
moje kapitalne godine prognane
skoro do zime života.
Ostavio sam šejk, ostavio sam šejk,
plamen neugašenih požara,
Ostavio sam svoju senku u očaju
krvare oči rastanka.
Ostavio sam tužne golubove pored rijeke
konji na suncu pijeska,
Prestao sam mirisati more, prestao sam te viđati.
Ostavio sam ti sve što je moje.
Daj mi te, Rim, u zamjenu za moje tuge,
koliko sam ti ostavio.
***
U Garcilaso de la Vega
... Prije vremena i gotovo u rezanom cvijetu.
G. OD V.
Vidjeli biste kako bršljan plače kad je najtužnija voda cijelu noć promatrala ionako bezdušnu kacigu,
umirućem kacigi na ruži rođenoj u magli koja spava u ogledalima dvoraca
u onaj čas kad se najsuše tuberoze sjećaju svog života kad vide mrtve ljubičice kako napuštaju svoje kutije
a lutnje se utope gazeći se.
Tačno je da su jame izmislile san i duhove.
Ne znam kako izgleda taj nepokretni prazni oklop na bitnicama.
Kako postoje svjetla koja tako brzo objavljuju agoniju mačeva
ako mislite da ljiljan čuvaju lišće koje traje mnogo duže?
Živjeti malo i plakati sudbina je snijega koji pogreši put.
Na jugu je hladna ptica uvijek gotovo u cvijetu.
***
Sa
Isplovit ću u zoru iz luke,
prema Palos de Moguer,
na brodu bez vesla.
Noću, sam, na more!
i s vjetrom i s tobom!
Sa crnom bradom,
Bradao sam.
***
Dobri anđeo
Došla je ona koju sam želio
onu koju sam nazvao.
Ne onaj koji briše nebo bez obrane.
zvijezde bez koliba,
mjeseca bez zemlje,
snijegovi.
Snijeg tih padova ruke,
ime,
san,
Prednja strana.
Ne onaj ko mu je do kose
vezana smrt.
Onu koju sam želio.
Bez grebanja zraka,
bez ozljeđivanja lišća ili pomicanja kristala.
Onaj ko mu je do kose
vezao tišinu.
Jer bez da me povrijediš,
iskopa mi obalu slatke svjetlosti u grudi
i učini moju dušu plovnom.
***
More
More. More.
More. Samo more!
Zašto si me doveo, oče,
u grad?
Zašto si me iskopao?
s mora?
U snovima plimni talas
vuče me za srce;
Htio bih ga uzeti.
Oče zašto si me doveo
ovdje? Stenjajući da vidim more,
mali mornar na kopnu
digni ovu tužaljku u zrak:
O moja mornarska bluza;
vjetar ga je uvijek napuhavao
uočavanje lukobrana!