Silvina Ocampo i jedna od njenih priča

silvi

Šetnja po lokaciji Taringa, gdje eklektičan karakter njegovih postova može dati jedan članak o psihologiji za pse, zajedno s drugim o Heideggerian filozofiji, naišao sam na post koji me zaista usrećio, ali i iznenadio u mom neznanju.

Silvina Ocampo zaslužila je objavu na kojoj je objavljena priča koju nisam pročitao i koju sam sa zadovoljstvom pronašao. Želio bih ga podijeliti s vama, zajedno s kritikom koju je sam Borges napisao o piscu.

«Poput Boga iz prvog stiha Biblije, svaki pisac stvara svijet. Ova kreacija, za razliku od božanske, nije egnibus; Nastaje iz pamćenja, iz zaborava koji je dio pamćenja, iz prethodne literature, iz jezičkih navika i u osnovi iz mašte i strasti. […] Silvina Ocampo predlaže nam stvarnost u kojoj kimerično i domaće koegzistiraju, pedantna okrutnost djece i skromna nježnost, paragvajska viseća mreža petine i mitologija. […] Stalo mu je do boja, nijansi, oblika, konveksnih, konkavnih, metala, grubih, poliranih, neprozirnih, prozirnih, kamenja, biljaka, životinja, neobičnog okusa svakog sata i svake sezone, muzike, ne manje tajanstvene poezija i težina duša, o čemu Hugo govori. Od riječi koje bi to mogle definirati, mislim da je najpreciznija sjajna. "

Jorge Luis Borges

silvina3

On za drugog - Silvina Ocampo

Očekivao sam da ću ga vidjeti, ali ne odmah, jer bi moje uznemirivanje bilo preveliko. Uvijek je odgađao naš sastanak, iz nekog je razloga razumio ili ne. Jednostavan izgovor da ga ne vidim ili da ga ne vidim drugi dan. I tako su godine prolazile, a da se vrijeme nije osjetilo, osim na koži lica, u obliku koljena, vrata, brade, nogu, u pregibu glasa, u načinu hodanja, slušanja, postavljanja ruku na obraz, ponavljajući frazu, u naglasku, u nestrpljenju, u onome što niko ne primjećuje, u peti koja povećava volumen, u uglovima usana, u irisu očiju, u zjenicama, u ruke, u uho skriveno iza kose, u kosu, u nokte, u lakat, oh, u lakat!, na način da kažete kako ste? ili stvarno ili može biti ili u koje vrijeme? ili ga ne poznajem. Ne, ne Brahms, Beethoven, pa, neke knjige. Tišina, koja je bila važnija od prisustva, isplela je njihove spletke.

Nije se održao nijedan sastanak, koji nije bio potpuno apsurdan: gomila paketa me pokrila, a on se, jedući hljeb, držeći bocu vina i bocu Coca-Cole, pretvarao da mi se rukuje. Nepromjenjivo je neko posrnuo i zbogom je bilo prije čega? Telefon je zvao, uvijek pogrešno, ali nečije disanje točno je odgovaralo njegovom disanju, a onda su se u mraku sobe pojavile njegove oči, u boji se pojavio timbar tog glasa bez dna, glas koji ga je komunicirao s pustinjom ili s nekim granama rijeke koja prolazi između kamenja, a da nikada nije stigla do ušća, rijeka čiji je izvor u najvišim planinama privlačio pume ili fotografe koji su došli izdaleka da vide ta čuda. Volio sam vidjeti ljude poput njega. Neki koji su izgledali gotovo identično, ako bi škiljili; ili način da potpuno zatvorite kapke, kao da vas nešto boli.

Takođe sam volio razgovarati s ljudima koji su razgovarali s njim ili koji su ga puno poznavali ili koji bi išli kod njega u to vrijeme. Ali vrijeme je istjecalo, poput vlaka koji mora stići na odredište, kada stražar pokuca na vrata putnika koji spava ili najavi sljedeću stanicu, kraj putovanja. Morali smo se upoznati. Toliko smo bili navikli da se ne vidimo da se nismo vidjeli. Iako nisam siguran da to nisam vidio, čak ni kroz prozor. U tom tmurnom popodnevnom svjetlu osjetio sam da nešto nedostaje.

Prošao sam ispred ogledala i potražio se. Nisam vidio unutar zrcala, već ormar u sobi i statuu lovke Diane koju nikada nisam vidio na tom mjestu. Bilo je to ogledalo koje se pretvaralo da je ogledalo, kao što sam se ja beskorisno pretvarala da sam svoja.

Tada se bojala da će se vrata otvoriti i da će se on svakog trenutka pojaviti i da će prestati odgode zbog kojih je njihova ljubav ostala živa. Ležao je na podu na ruži tepiha i čekao, čekao da zvono na ulaznim vratima prestane zvoniti, čekao, čekao i čekao. Čekao je da krene posljednje svjetlo dana, a onda je otvorio vrata i ušao je onaj koji nije očekivao. Držali su se za ruke. Pali su na ružu na tepihu, kotrljali se poput kotača, ujedinjeni drugom željom, drugim rukama, drugim očima, drugim uzdasima. U tom trenutku tepih je počeo tiho letjeti nad gradom, od ulice do ulice, od četvrti do četvrti, od trga do trga, sve dok na sušnoj plaži nije stigao do ruba horizonta, odakle je i započela rijeka, gdje su rasli Cattails i letjele rode. Zora polako, tako polako da nisu primijetili dan ni nedostatak noći, ni nedostatak ljubavi, ni nedostatak svega za što su živjeli, čekajući taj trenutak. Izgubili su se u mašti zaborava - on za drugog, za drugu nju - i pomirili su se.


2 komentara, ostavi svoj

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

*

  1. Za podatke odgovoran: Miguel Ángel Gatón
  2. Svrha podataka: Kontrola neželjene pošte, upravljanje komentarima.
  3. Legitimacija: Vaš pristanak
  4. Komunikacija podataka: Podaci se neće dostavljati trećim stranama, osim po zakonskoj obavezi.
  5. Pohrana podataka: Baza podataka koju hostuje Occentus Networks (EU)
  6. Prava: U bilo kojem trenutku možete ograničiti, oporaviti i izbrisati svoje podatke.

  1.   cvijet rekao je

    Pozdrav ... moje ime je Florencia i htjela bih znati zašto se priča o "Nepoznatoj ribi" koja se prema jednoj od književnih knjiga predloženih mojoj rođaci ne pojavljuje nigdje na mreži ... Silvina Ocampo je autor te priče ... od sada, hvala vam što ste čitatelju pružili priliku da se izrazi ... za mene je književnost nešto vrlo posebno, to je skup osjećaja i bilo bi me jako zanimalo ako odgovorite mi jer moram dobiti dio vaših djela i te priče za koju izgleda da pripadate Silvini Ocampo ...
    Hvala puno…
    Florencia

  2.   Daniela rekao je

    Bok, vidi, danas su mi dali priču za domaću zadaću pod nazivom "baršunasta haljina" i tražili su da napravim grafiku Silvine Ocampo. Autor priče Ne razumijem priču kamo je Cornelio Catalpina želio ići sa haljinom